Može se reći kako su migracije stanovništva jedina povijesna konstanta. Ne postoji niti jedno razdoblje u povijesti koje nije obilježeno migracijama i progonstvima nevinih. U tom pogledu ni današnje migracije ne bi trebale biti drugačije. No, ipak, ne možemo se oteti dojmu kako se po mnogo čemu razlikuju od migracija koje su bile kroz povijest. Migracije, kojima smo svjedoci, mijenjaju sve. Masovnošću i dobrom organiziranošću jasno je vidljivo da netko njima upravlja. One postaju, kao što su već 1972. godine naglasili Stephen Castles i Godula Kosack, strukturalna nužnost kao odgovor na potrebe zapadnoga kapitalizma. Već od Francuske revolucije očigledan je početak kraha zapadne kulture i civilizacije koja svoj vrhunac doživljava u naše vrijeme. Čovjek kapitalizma glavni smisao i svrhu života vidi u stjecanju materijalnih vrijednosti. Društvo je postalo izrazito nesklono prema tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni neprijatelji napretka i boljitka označeni su Bog i Crkva. U vrtlogu kapitalističkoga napretka i boljitka Crkva je u dobroj mjeri postala dezorijentirana, a u nekim državama donekle i izvitopereno orijentirana. U postizanju svoga cilja kapitalističko društvo razorilo je obitelj. Djeca su postala preskupa za “uzgoj”. Europa i Zapadni svijet postali su neproduktivno i ostarjelo društvo. Iz nedostatka vlastite radne snage stvorila se potreba za uvozom radnika. Poticanjem ratova i sve većim osiromašivanjem trećih zemalja svijeta dolazi do kontrolirana kaosa i velikih migracija radno sposobna stanovništva.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.