MOSTAR – Mons. Luka Pavlović, katedralni župnik u Mostaru, ove je školske godine povjerio vjeronaučnu pripremu kandidatima za sv. krizmu župnomu vikaru don Davoru Berezovskom. Bilo je 88 kandidata, kojima se priključilo još petero krizmanika iz drugih župa, dogovorom među župnicima. Krizmanici s kumovima i roditeljima i ostalim misarima ispunili su katedralu Marije Majke Crkve. Vladala je prava sabranost, pozornost i pobožnost. Kada je vrijeme pjesme – pjesma; kada je molitva – molitva; kada je šutnja – jedno uho, jedan pogled! Župni je zbor poizbor pjesmama Duhu Svetomu pratio sveto Misno slavlje, koje je počelo u 11 sati.
Jedna je srednjoškolka, skladno obučena kako se i dolikuje ovomu sakramentu, pozdravila biskupa, a drugi je srednjoškolac uručio rukovet cvijeća. Krizmanici su razgovijetno čitali svetopisamske odlomke o Duhu Svetome i izgovarali molitve vjernika, a isto tako jasno odgovarali za vrijeme samoga čina sv. krizme dokazujući svojim glasom da se radi o sakramentu mladih, a ne – umirućih!
Biskup je govorio o darovima Duha Svetoga na ovjerovljenim primjerima hrvatskih blaženika:
Krizmanici i krizmanice! Pratite sabrano, poslušno i pozorno. I zapamtite ponešto ne samo za ovaj dan nego za život. Jednom je sv. krizma i evo ti današnje poruke! Mi imamo dva životna organa: mozak i srce. Ako nemaš mozga ili srca, nemaš života. Dvije duševne sposobnosti, razum i slobodna volja, najviše se održavaju na našem mozgu i na srcu. Na mozgu se i na srcu događaju i infarkti, udari, slomovi: moždani i srčani. I kada te pogodi prežalosna vijest i kada te pohodi preradosna vijest. Čovjeku zna prestati kucati srce i u jednom i u drugom slučaju! E sada: Duh Sveti daje svojih sedam darova. Četiri se dara odnose više na mozak, a tri više na srce. Na mozak: mudrost, razbor, znanje i savjet; a na srce: jakost, pobožnost i strahopoštovanje. Za nekoga ćemo reći da je srcem jak, pobožan i bogobojazan. Upravo ćemo o tim trima darovima govoriti navodeći primjere hrvatskih blaženika, ovih modernih.
JAKOST: blaženi Miroslav Bulešić. Rođen u Istri u župi Svetvinčenat 1920., ređen u istoj župi 1943., poginuo u drugoj župi, Lanišću, 1947. Ubili ga komunisti. Najprije je te godine zakazana sv. krizma u Buzetu. Kada je don Miro vidio da su komunisti naumili prodrijeti u svetište i obeščastiti ga, stao kao hrabri Makabejac na stepenište pričesne ograde i zaviknuo: “Samo preko mene mrtva!” I komunisti ustuknuli. Ali nisu ustuknuli sutradan, nedjelja, 24. kolovoza 1947. Zakazana sv. krizma u Lanišću, gdje se pripremalo još žešće nasilje. Don Miroslav je slavio sv. Misu prije sv. krizme, kao i msgr. Ukmar, generalni vikar, krizmatelj. Podijeljena je sv. krizma dječacima i djevojčicama. Svećenici otišli u župni dvor. Skupina nasilnika provalila u župnu kuću, iz koje su netom izišli milicajci. Provalnici zatekli don Miroslava u malom sobičku, današnjem župnom uredu. Sasuli na njega tuču udaraca – u glavu, u lice, po cijelom tijelu, kuda god su stigli. Kroz prozor, iza željeznih rešetaka, neki su svjedoci promatrali to usmrćivanje. Lice je vlč. Bulešića raskrvavljeno od otvorenih rana. Iz usta curi krv. Dok je trajalo to silovito i smrtonosno premlaćivanje, dvaput se čulo kako je svećenik Miroslav zazvao: “Isuse, primi dušu moju!”, poput sv. Stjepana prvomučenika. Jedan mu je od ubojica zarinuo nož u grlo, dva puta. Bilo je to oko 11 sati. Ubojice vlč. Bulešića izlaze iz kuće krvavih ruku. Neki Slavko drži okrvavljen nož. Traži vode… i perući ruke ponavlja: “Isuse, primi dušu moju!… Ma sam mu je ja primija!” Ubojica je na “sudu” oslobođen optužbe zbog ubojstva vlč. Bulešića, a osuđen je na blagu kaznu zbog “krivičnoga djela protiv javnoga reda i mira”. Strašna mučenička vremena. Odakle jakost mladomu svećeniku don Miroslavu? Od njega sama? Nije. To mu je Duh Sveti dao! Proglašen je blaženim u Puli 2013. godine! Krizmaniče, vidiš li ti što je jakost i vjernost!
POBOŽNOST: Blaženi Ivan Merz, rođen 1896. u Banjoj Luci, maturirao 1914. Zaratilo. Upisao se u vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, ali je ubrzo prešao u Beč na pravo. Prekinuo je studij zbog rata. Poslan je na talijansko bojište, gdje je bio od 1916. do 1918. Susreo se s patnjom i predsmrću, doživio pravo obraćenje. Vratio se kući nakon rata, nastavio studij prava i književnosti u Beču, a završio u Parizu, 1922. On će ostati laik, doktor, profesor. Vratio se u Zagreb i namješten kao profesor francuskoga i književnosti u sjemenišnoj gimnaziji. Uz profesorski posao radio je na usavršavanju svoga znanja te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1923. postigao doktorat na temu: “Utjecaj liturgije na francuske pisce”. Što je liturgija? – Evo ove sve crvene knjige po oltaru i ambonu! Nikada mu nije palo na pamet da ide u svećenike, a studira liturgiju. Piše stotine članaka s ovim naslovima: Crkveno pjevanje, Razmatranja o Rimskom misalu, Lamentacije u katedrali, Duhovna obnova po liturgiji, Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije, Uskrsni ciklus, Liturgija i umjetnost, Ljepota crkvene godine, Gregorijansko crkveno pjevanje, Poznavanje liturgije uvjet za djelotvornu pobožnost… Odakle mu taj dar pobožnosti? Od njega sama? Nije. To mu je Duh Sveti dao još u svetoj krizmi. Papa ga je proglasio blaženim u Banjoj Luci 2003. godine, jer je bio pravo pobožan i jer je širio pravu pobožnost. Sve u herojskom stupnju. Krizmaniče, pobožnost znači po-Božju, po-Božjoj-zapovijedi, po-Božjem-zakonu.
BOGOBOJAZNOST. Blaženi Alojzije Stepinac, rođen u Krašiću 1898., zaređen za biskupa 1934., kao mučenik preminu 1960. Negdje sam čuo ili čitao da je u vrijeme rata nadbiskup Stepinac izišao u susret molbi križevačkoga grkokatoličkog vladike Janka Šimraka posuđujući mu određenu svotu kuna. I sve je uredno potpisano da će biti vraćeno. Posudio je ili još bolje davao je, darivao mnogima raznu pomoć i u novcu i u naravi. Ali pala Država, pala kuna, biskup Šimrak 1945. po suđenjima, zatvorima, zatočeništvu, konačno oslobođen, ali je u kolovozu 1946. umro. A Stepinac te iste godine uhićen i doveden na suđenje. Osuđen na 16 godina zatvora. U životnim mukama zaboravilo se na onu posudbu. Koju godinu kasnije, padne na pamet Stepincu: Jesam li ja smio toliko posuditi? Može li se sada to vratiti? Kako to vratiti? Treba pred Boga stati. Pitanje je savjesti. I nadbiskup Stepinac po regensu nuncijature u Beogradu, 1952. obraća se Papi: “… spreman sam umrijeti ne samo za Crkvu uopće, nego s Božjom milošću također za svaki paragraf Zakonika Svete Crkve Božje… Molim dakle preponizno da mi Sveti Otac sve oprosti, da, bude li potrebno za Svetu Crkvu mrijeti, uzmognem čiste savjesti napustiti ovaj svijet”. Papa ga je, naravno, oslobodio te unutarnje more. Odakle Stepincu takav strah pred Bogom? Od njega sama? Nije. To mu je Duh Sveti dao. Taj je dar strahopoštovanje pred vječnim Sudcem. Bogobojaznost. Svima nam je na sudište Božje.
Sveta je krizma tekla u savršenu redu. Glasno odricanje od đavla i njegova zavođenja i još glasnije pristajanje uza sve članke katoličke vjere. Biskupova zazivna molitva raširenih ruku nad krizmanicima. Bogoslov Mate upozorava krizmanika na pobožno držanje, uzima od njega cedulju i dodaje je don Davoru koji čita njegovo ime. Biskup u krizmanikovo čelo utiskuje znakom križa pečat sedam darova Duha Svetoga. Krizmanik to potvrđuje.
Prije završna blagoslova biskupovo ozbiljno upozorenje krizmanicima i njihovim roditeljima da čuvaju ovaj veliki dar, a ne da dopuste da ga smrskaju u jednom suludu “tulumu”!
Velike stepenice pred oltarom primile su sve krizmanike za zajedničku fotografiju na ovaj veličanstveni Duhovdan!
***
Župnik je za prošlu godinu dostavio na Ordinarijat ove statistike o katedralnoj župi – vjernika: 5.100; vjenčanja: 37; sprovoda: 48; prvopričesnika: 74; krštenja: 81; krizmanika 115 (plus 45 onih koji su kroz godinu krizmani u katedrali a prethodno su ih nevaljano “krizmali” suspendirani svećenici, otpušteni iz Franjevačkoga reda).
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.md-tm.ba/
