ČAJNIČE – Svetomu Benediktu (480.-547.), opatu, utemeljitelju Benediktinskoga reda, ocu zapadnoga monaštva i prvomu zaštitniku Europe od 1964., u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji posvećena je samo jedna crkva, i to ona u mjestu Čajniču, filijali župe nevesinjske, na krajnjemu sjeveroistoku dijeceze. Od 2010. godine u njoj se redovito jednom mjesečno slavi sv. Misa, a svake godine 11. srpnja, kao i tijekom svih mirnodopskih godina počevši od 1982., odnosno obnove ovoga hrama, uz domaće vjernike hodočaste joj brojni katolici i drugi štovatelji sv. Benedikta iz okolnih mjesta i župa. Bilo je tako i za ovogodišnju Benediktovu svetkovinu kada je ovaj mali grad, a osobito njegova katolička zajednica, bio uistinu u znaku proslave naslovnika ovdašnje crkve, izgrađene 1902. godine, i zaštitnika čajničke zajednice. Radost je bila to veća spoznajom da će ih pohoditi msgr. Ratko Perić, danas biskup u miru, koji je, kao pastir Crkve u Hercegovini, na ovaj dan 2011. crkvu sv. Benedikta pohodio, nakon njezine posljednje obnove blagoslovio je i tada obavio prvu poslijeratnu krizmu u ovome mjestu.
Ovogodišnjoj je proslavi patrona čajničke katoličke zajednice prethodila uočnica Benediktova, i to u Foči, drugoj podrinjskoj filijali ove prostrane župe sa sjedištem u Nevesinju, a fočanska katolička zajednica već nepuno desetljeće u središtu grada ima župni pastoralni centar, od 2016. godine s kapelicom Presvetoga Srca Isusova. Upravo je ondje, u predvečerje svetkovine, u koncelebraciji s domaćim župnikom don Antom Luburićem i župnikom goraždanskim don Josipom Tadićem biskup Ratko predslavio sv. Misu na kojoj se okupilo tridesetak domaćih vjernika, među kojima i dvojica vrijednih ministranata. U ime vjernika i u osobno ime župnik don Ante iskazao je dobrodošlicu Biskupu te iskrenu radost što je, i kao biskup u miru, ne zaboravljajući ovdašnju malu zajednicu vjernika, iznova ih pohodio i time ohrabrio i u njihovoj vjeri i u nošenju s poteškoćama svakodnevnoga života.
Biskup je u propovijedi govorio o potrebi postojanja čvršće vjere u Boga i veće brige za Kraljevstvo Božje, na što će, naglasio je biskup, Bog uzvratiti brigom za sve naše potrebe. “I u molitvi Očenaša molimo najprije ‘Dođi Kraljevstvo Tvoje’ pa tek potom ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas’. Jer Isus zna što je za nas važnije, zna što je prioritet, a naše je da se pokažemo kao njegovi učenici, kao pravi njegovi vjernici, na što Božja milost ne će izostati upravo onda kada nam najviše zatreba”, poručio je biskup okupljenim vjernicima.
Poslije Misnoga slavlja blagoslovljena je fočanska večer nastavljena u crkvenome dvorištu, gdje su se na susretu i razgovoru s ocem biskupom i svojim svećenicima okupili vjernici ove, iako nevelike, ipak najbrojnije filijale župe nevesinjske.
U nedjeljno jutro, na svetkovinu sv. Benedikta u Čajniču, biskupa Ratka, župnika don Antu i njihove goste put je vodio preko Goražda, grada i župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Iako je specifičnost ove župe da se njezina župna kuća i kapelica sv. Dominika, koja služi i kao župna crkva, nalaze na desnoj obali rijeke Drine, odnosno na teritoriju župe nevesinjske i biskupije Mostarsko-duvanjske, sasvim je drugi povod bio kratkom zaustavljanju u ovome gradu. Naime, pred spomen-obilježjem blaženim Drinskim mučenicama u Goraždu, časnim sestrama Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su prije 80 godina, 1941. – braneći redovnički zavjet čistoće i vjernost svojemu Zaručniku – ondje smrtno stradale, Biskup je predvodio molitvu za kanonizaciju Blaženica i litanije bl. Mučenicama, s nakanom da one danas i nama pokažu “put kroz sjajne rajske dveri”. Biskupa, župnika don Antu, kao i fočanske vjernike i hodočasnike ondje je dočekao goraždanski župnik don Josip Tadić s nekoliko svojih župljana te su se svi zajedno, nakon izrečene molitve i paljenja svijeća, simbola naše vjere koja se nikada ne smije utrnuti, uputili preko Drine, put Čajniča na proslavu današnje svetkovine.
Iako se očekivalo da će u tom gradiću, smještenu na više od 800 metara nadmorske visine, ovaj srpanjski dan ipak biti nešto ugodniji, iznimno toplo ljeto, u tek nešto blažem obliku nego, primjerice, u središnjoj Hercegovini, i ondje se pokazalo u punom sjaju. U suncem posve obasjanu gradu, čajnička krasotica, mala ali raskošna crkva sv. Benedikta koja svojim izgledom uistinu krasi ovaj grad, bila je mjesto kamo su se uputili domaći Čajničani, katolički građani, ali i brojni njihovi susjedi pravoslavci, štovatelji sv. Benedikta i poštovatelji svojih sugrađana, njihove kulture i tradicije, čiji je identitet i vidljiv znak ovaj Božji hram koji će sljedeće godine navršiti 120 godina od izgradnje. Upravo u znak međusobna poštovanja, kršćanske ljubavi, a i iskrena ljudskog ekumenizma, brojni su ovdašnji pravoslavci – od vremena njezine obnove, ali i kroz svih proteklih deset godina – na razne načine, svojim pohodom, darom, stalnom brigom, iskazivali pažnju prema ovoj crkvi, što je župnik don Ante u uvodnome pozdravu osobito istaknuo i pohvalio.
Uz domaćina, župnika don Antu, susjednoga župnika iz Goražda don Josipa, kao i – već tradicionalno – paljanskoga župnika i upravitelja Svećeničkog doma u Sarajevu vlč. Fabijana Stanušića, svečano Euharistijsko slavlje u čast sv. Benedikta predvodio je biskup u miru Ratko. A današnjemu je slavlju, uz Čajničane, kao i vjernike iz Foče, Goražda, Pala i Čapljine koji su ondje, po zagovoru ovoga svetog opata, Bogu izrekli iskrenu zahvalu, ali i prinijeli molitve za osobne potrebe, potrebe svojih obitelji i cjelokupna društva, nazočilo i izaslanstvo Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Mostaru, na čelu s generalnim konzulom dr. sc. Markom Babićem. Zahvalivši Svemogućem Bogu što mu je omogućio da može i na ovaj dan iznova pohoditi čajničku zajednicu, ali i župniku don Anti koji je pohod organizirao, biskup Ratko na poseban se način, uza sve druge, obratio maloj čajničkoj zajednici katoličkih vjernika. Pohvalio je njihovu ustrajnost u vjeri, činjenju dobra i brizi za svoju crkvu, a jednako i sve njihove susjede i prijatelje, pravoslavne sugrađane s kojima u miru žive i kršćanski se podupiru i uvažavaju.
Govoreći o početcima djelovanja sv. Benedikta, razlozima koji su prethodili njegovu poduzimanju potrebnih mjera koje su urodile plodovima koje mi danas uživamo, biskup je rekao da je Benedikt, premda je pred sobom imao zacrtan put, uspješan studij, uvidio da je njegova životna misija ipak nešto drugo. Da taj svjetovni studij nije njegov put, da ga nešto drugo u srcu vuče… Iako je, reče biskup, Benedikt mogao biti visoko pozicioniran u onodobnom društvu, živeći udobno i lagodno, Božji se odabranik – napustivši školovanje – povukao u Monte Cassino, planinski kraj udaljen 60-ak kilometara od Rima, živeći u jednoj od pećina, moleći i razmišljajući kako bi shvatio što Bog zapravo od njega želi.
“Molitvom, radom i postom ispitivao je samoga sebe tri godine kroz tri točke, kako se obračunati sa samim sobom, kako svladati oholost, srditost i bludnost, barem tri od sedam glavnih grijeha. Odlučio je sama sebe staviti pod kontrolu, ne dopustiti da grijesi ovladaju njime, nego on svojim strastima: ne će one sa mnom vladati, nego ja njima! U tome uspjeti – to je savršenstvo!”, kazao je biskup i dodao da je Benedikt, kao pravi učitelj kršćanskoga života, uvidjevši da to može, odlučio osnovati zajednicu koja će ga u tome slijediti, živjeti po njegovu Pravilu oslonjenu na Evanđelje, u čemu će im on biti učitelj na putu svetosti. A ta je zajednica, čije je osnovno geslo Moli i radi, što će kasnije postati izvor i uzor za druga pravila raznih crkvenih redova, evangelizirala europski kontinent i osnovala brojne samostane koji su postali žarišta vjere te čuvanja i širenja kulture, koju i sami danas baštinimo.
“Tako moli Boga kao da sve ovisi samo o Bogu, a ne o tebi; a tako u svakodnevnom životu radi kao da sve na ovome svijetu ovisi samo o tebi, a s druge strane ne dopusti da grijeh ovlada tobom i postići ćeš savršenstvo, na što će Bog obilno uzvratiti svojom milošću”, poručio je na kraju biskup stavljajući pred okupljeni puk svetoga Benedikta kao uzor i u molitvi i u radu, u svakodnevnom životu.
Na svršetku Misnoga slavlja župnik je čestitao patron svojim župljanima, zahvalio ocu biskupu, braći svećenicima i hodočasnicima te sve nazočne pozvao na pripravljeni blagdanski domjenak.
Neovisno o danas malom broju katoličkih vjernika u ovome gradu, čajnička je katolička crkva – poput opata Benedikta u njegovo vrijeme – ne samo zrno gorušično kojemu Bog daje rast, nego je identitet i svjetlo. Ona pod svojim svodom i okriljem okuplja malu, ali u ovom gradu poštovanu i prepoznatljivu zajednicu katolika, dok u njoj – osim katolika – duševni mir mogu naći i njihovi pravoslavni sugrađani.
U povratku iz Čajniča kratak odmor u goraždanskoj župi sv. Dominika, gdje se – prema župnikovim riječima – predviđa sljedećega mjeseca blagoslov kamena temeljca nove crkve, budućega prošteništa bl. Drinskih mučenica, u neposrednoj blizini nekadašnje, 1959. godine srušene župne crkve u Goraždu.
Bogu hvala za ove male a žive katoličke zajednice u Foči i Čajniču.
Izvor: Crkva na kamenu
