U Viru kod Posušja zauzimanjem mladoga župnog upravitelja don Marina Krešića slavljena je devetnica u župnoj crkvi u čast sv. Jure, naslovnika crkve i zaštitnika župe. Svakovečernja sv. Misa s nagovorom i drugim nabožnim sadržajima. U srijedu, 21. travnja, Misno je slavlje predvodio biskup u miru Ratko. Koncelebrirali su: don Marin, župnik u Rakitnu fra Marinko Leko, župnik u Gabeli don Ante Đerek, župnik u Herc. Vinjanima don Jozo Blažević, župnik iz Klobuka fra Robert Jolić, kapelan iz Neuma don Ante Jukić. Bilo je dosta svijeta, koji se svojom molitvom utječe sv. Juri da nas zagovora kod Boga koji će ukloniti iz naše sredine ovu modernu kugu.
A nakon sv. Mise bilo je predstavljanje dviju monografija o virskoj župi koja ove godine slavi 150. obljetnicu svoga postojanja i djelovanja. O prvoj monografiji, Sto pedeset godina župe Vir kod Posušja, Tomislavgrad, 2021., 480 stranica, koju su uredili fra Robert Jolić i don Ilija Drmić, govorio je fra Robert, a drugu, Ljetopis pisan srcem, Mostar, 2021., 670 stranica, priredio je i predstavio don Ilija, bivši župnik u Viru (2012.-2019.).
Uzeo je udjela i predvoditelj euharistijskoga slavlja i propovjednik o sv. Juri mučeniku, i progovorio nekoliko riječi o prvoj knjizi dvojice auktora. Evo njegova osvrta.
Vinograd – voćnjak. Kao vinorodni vinograd u kojem se zeleni 2000 loza, a na svakom čokotu ili trsu po pet dozrelih grozdova, eto oko 10.000 crnih ili bijelih grozdova. A i sami znamo da nabreklim grozdovima zrnca ili bobe ne možemo ni prebrojiti. Kako se to može to procijeniti i vrjednovati osim kao dar? Čiji dar? Nesvjesne prirode ili sveznajućega i svemogućega Boga? Kao katolici znamo odgovor i častimo božanskoga Dobrotvora.
Ili kao voćnjak trešanja, jabuka, šljiva, u kojem dođu na rod, sve jedna ukusnija i vitaminoznija od druge.
Tako se, i još bolje, prepoznaje i duhovni voćnjak ili vinograd u koji Bog poziva radnike i radnice svoje, berače i beračice, da uznastoje o uzgoju loze ili voća i sabiranju njihovih plodova. I nije li sve živo što je Bog stvorio, dao u zametku, u rađanju, u rastu i razmnožavanju, iz proljeća u proljeće, s prijelaza sa staroga stabla na mladu stabljiku; ali i od tebe, čovječe, kršćanine-kršćanice, traži tvoje razumno sudjelovanje: glavu, pamet, srce, ljubav, ruku.
Jedna se župa – to je taj voćnjak ili vinograd Gospodnji – procjenjuje u duhovnom smislu koliko je dala duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih, a ovih posljednjih: muških i ženskih. Ne računa se samo koliko je župa primila svećenika: župnika i kapelana s raznih strana, iako se i to uvijek prouči i navodi, nego koliko je sama rodila, odgojila i drugima darovala tih plodova Božanskoga Srca. Koliko je kandidata jedan župnik nastojao poslati u sjemenište ili u samostan, koliko je njegovao svoje vlastito duhovno zvanje, a onda i prenosio onomu dječaku ili djevojčici na vjeronauku, koji bi izrazili želju da pođu za Isusom i slijede ga izbližega.
Monografija. Fra Robert Jolić znalački se potrudio, zajedno s dojučerašnjim župnikom u Viru, don Ilijom Drmićem, sustavnim kroničarom, i u ovoj monografiji u povodu 150 godina Virske župe ispisao sažeto i enciklopedijski, ne samo iz posljednjih 150 godina nego iz posljednjih 300 godina, 34 stranice o 25 duhovnih domaćih zvanja i 33 župnika i kapelana (str. 331-366).
Osam je franjevaca podrijetlom iz župe, i to pet svećenika i tri brata laika, svi su pokojni. Svi su Budimiri, osim fra Ante Protrke. Nauživali se radosti Kraljevstva Božjega!
Pet je svjetovnih svećenika: dva pokojna, oba Budimiri, i tri živa: don Ante Đerek na Gabeli, don Božo Polić u Njemačkoj i don Andrej Lažeta, rođen u Sloveniji, a vuče djedovsku lozu iz Vira, koji je 2015. slavio Mladu Misu, a sekundicije u Viru.
Dvanaest je sestara iz župe u raznim družbama: pet preminulih i sedam živih. Najmlađe je zvanje s. Valerija s vječnim zavjetima iz 1997., doktorirala na KBF-u 2013., gdje je i zaposlena. Sestrama orguljašicama zahvalne su tolike župe, sestrama voditeljicama kućanstva toliki samostani i župne kuće, medicinarkama tolike bolnice i domovi, vjeroučiteljicama toliki vjeroučenici u hrvatskom narodu, i u domovini i u inozemstvu.
Bilo bi još više i jednih i drugih i trećih, tj. i svećenika i redovnika i redovnica da je ubilježen odlazak u duhovna zvanja prije nego što je Virska župa bila razglobljena na Hercegovačke Vinjane 1972. i na Zagorje 1980., ostajući Viru ponajveći dio.
Fra Robert, suauktor monografije, u svojoj je studiji prikazao životopise i onih jedanaest župnika franjevaca u 40 godina njihova pastoralnog djelovanja, od 1871. do 1910., i onih jedanaest župnika biskupijskih svećenika u 110 godina njihova pastoralnog djelovanja, od 1910. do danas, kao i onih 10 kapelana koji su dušobrižnički djelovali u ovoj virskoj župi između 1935. i 1985.
250 ovaca. Može se pretpostaviti da bi gvardijan u Kreševu 1771. godine, točno stotinu godina prije nego je zatemeljana župa Vir, doživio veću radost da mu je fra Pavo Budimir, stariji, doveo mladića iz Vira u samostan da postane fratar, brat ili svećenik svejedno, nego što mu je zajedno sa samostanskim slugom dotjerao onih 250 ovaca iz Hercegovine, a Turci im usput pootimali drugih 250 ovaca. I još im naplatili 4 groša kazne, što su im ovce popasle turske čaire, a nisu. Možda bi fra Pavo i doveo kojega vrijedna kandidata u samostan, da ne bi „usmrćen gnusnom kugom“, 1783. godine u 42. godini života (str. 332).
50 godina na Širokom Brijegu. Kad već spominjemo imena, ne propustimo navesti i fra Juru Budimira, koji slavi svoj imendan na nebesima, u društvu sa svetim Jurom mučenikom iz 3. stoljeća. Ovaj naš Jure, ma oba su naša, onaj mučenik nije fra, naš je zemljak rodom odavde iz Vira, živio je 88 godina, od 1815. do 1903., a kao brat laik 65 godina. Bio je on nepismen kao što samostanske knjige vele, ali pogledaj ti kako je on bio hrabar i vjeran domoljub: on je zajedno sa skupinom hercegovačkih franjevaca predvođenih fra Anđelom Kraljevićem, godine 1844. došao na Čerigaj, na golu podinu, gdje je bio neko vrijeme s novacima, a od 1849. do smrti, prešavši u prvo krilo samostana, proživio više od 50 godina (str. 334-335). Pokoj mu duši.
Otkrivatelj zvanja. Duhovno je zvanje Božje poziv, i to od majčina krila. Ne ćemo o don Anti Bakuli, Posušaku, župniku od 1910. do 1936., dakle 26 godina u Viru, o njemu je studiozno pisao don Ivan Kovač[1] kao i druga trojica svećenika o drugoj trojici virskih pastoralnih radnika a mučenika vjere i rodoljublja: don Anti Zrni,[2] don Andriji Majiću mlađemu[3] i don Jerki Nuiću,[4] nego govorimo o don Tadiji Pavloviću, koji se dva puta navraćao u Vir, kao kapelan 1961. i kao župnik od 1964. do 1977. I koji je poznat kao otkrivatelj duhovnih zvanja. U vrijeme njegova župnikovanja opredijelilo se za duhovno zvanje i ustrajalo do smrti ili do sada trinaestero (A. Đerek, B. Polić, s. Terezija – Anđa Galić, s. Mihaela – Marija Lažeta, s. Violeta – Ana Jukić, s. Agneta – Šima Đerek, s. Alfonza – Iva Pušić, s. Iva Budimir, rođene sestre Anica i Mara Čamber, i tri s prezimenom Koštro: s. Palmina – Anđa, s. Patricija – Iva i s. Florina). Čak su u to vrijeme bile sestre milosrdnice na župi: 1968.-1976.
Slobodni pad. Svi vidimo da smo s duhovnim zvanjima u „slobodnom padu“ pod utjecajem negativne svjetske „sile teže“. Spomenimo samo to da je od travnja prošle do travnja ove godine u Hercegovini umrlo 17 svećenika, a zaređeno sedam. Ako je to tako, a jest, onda na koljena, sklopimo ruke i molimo Boga da pošalje žetelaca i žetelica u žetvu svoju!
_______________________________
[1] I. Kovač, “Don Ante Bakula”, u: B. Goluža, priredio, Svjedoci vjere i rodoljublja, Mostar, 2005., str. 13-50.
[2] D. Kutleša, “Don Ante Zrno”, ondje, str. 529-589.
[3] S. Majić, “Don Andrija Majić, mlađi”, ondje, str. 229-262.
[4] T. Majić, “Don Jerko Nuić”, ondje, str. 263-286.
Izvor: Crkva na kamenu
