Svetom Leopoldu Bogdanu u čast!

Foto: http://franjevci-humac.net/

CERNO – Dogovoreno je prije više mjeseci između humačkoga župnika fra Ivana Borasa i biskupa Ratka Perića da u četvrtak, 12. svibnja 2016., bude svečana večernja sv. Misa u filijalnoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Cernu za vjernike istoimenoga sela i Crnopoda. I za sve hodočasnike iz cijele župe i susjednih mjesta. Sve u povodu 150. obljetnice rođenja toga drugoga kanoniziranog hrvatskog sveca, 1983. Pjevao je Veliki i Mali župni zbor s Humca.

Sa župnikom su fra Velimir Mandić, humački gvardijan, koji je zadužen za filijalu Cerno, meštar fra Slavko s novacima, fra Tomislav, fra Goran, biskupov tajnik don Marin. Crkva prostrana i puna vjernika. Misno je slavlje počelo u 18.00 sati pjevanim litanijama u čast sv. Leopolda franjevca-kapucina. Župnik je fra Ivan pozdravio sve nazočne i zazvao zagovor sv. Leopolda na cijelu zajednicu.

 Biskup je u propovijedi govorio o Svečevu hrabru držanju, u strpljivosti i ljubavi, prema Bogu i ljudima, od djetinjstva do smrti.

Čudesno zvanje. Kada mu je bilo osam godina, priča on kasnije nekoj časnoj sestri, njegova ga je malo starija sestra odvela na ispovijed župniku jer je Bogdan napravio neku malu nepodopštinu u kući. Župnik, nakon što ga je žestoko izdevetao, zadao mu je još žešću pokoru: naredio mu je da cijelu sv. Misu prekleči u sredini crkve naočigled naroda: Ja ni danas ne shvaćam zašto mi je naređena takva ponižavajuća pokora za neki grješuljak koji to ne zaslužuje, govorio je p. Leopold. Ali eto, takva pokornička vremena. I ožalošćeni dječak Bogdan, umjesto da se naljuti na župnika, on je za vrijeme klečanja u sebi ovako mislio i govorio: “Ma zašto se mora postupati tako strogo prema dječačiću zbog njegova lakog propusta? Kada uzrastem, želim biti fratar, postati ispovjednik i primjenjivati toliko milosrđa i dobrote prema dušama grješnika” (F. Bernardi, Leopoldo Mandić, Santo della riconciliazione [Svetac pomirenja], Padova, 1990., str. 10). I, doista, kada je uzrastao – doduše nije rastao više od 1.35 cm, kako mu stoji u osobnoj iskaznici iz 1934. (u Fotografskoj dokumentaciji između str. 192. i 193.) – postao je franjevac kapucin i odlikovao se dobrotom i milosrđem u junačkom stupnju.

Poniženja: bolest za bolešću. Jedno mu je od naravnih poniženja bio i malen rast. Pa i kada bi stajao, bio je manji od onoga koji je pokraj njega sjedio. Kada je 1890. bio mladomisnik, bio je malen kao ministrant. Ali on je taj naravni nedostatak nadoknađivao vjerom i pouzdanjem u svetu volju Božjoj. Tom hendikepu priključio se i drugi još od malena: kada bi govorio, više je frfljao, znao bi zabrzati, riječ bi mu izletjela pa onda zamucao. Stoga nije mogao propovijedati ni javno čitati. Kakva muka za vrijeme sv. Mise. Ali bi savršeno mirno izgovarao riječi pretvorbe u sv. Misi i riječi odrješenja u sv. ispovijedi! Čudo Božje! Išao je 1934. u Lurd s nekim hodočašćem iz Padove. U sebi je imao nakanu i molitvu da mu Gospa pomogne da malo bolje govori, da se umanji toliko mucanje, barem u ispovjedaonici. Kaže da mu je nakon Lurda, tijekom vremena, bilo još teže i gore (str. 99-100). Tomu se zamuckivanju priključio i rak u grlu, u jednjaku. Ali on je sve to prihvatio kao dar iz mudre ruke Božje. Tomu se govornom frfljanju s vremenom priključilo i ševrljanje u hodu: artritis, bol u zglobovima, pa kada bi hodao, više je ševrljao nego išao. Tomu se krivohodu priključio i gastritis, čir na želudcu, želučani bolovi, slaba probava. Tolike bolesti i nedostatci, koji su se rasporedili u pet-šest drugih osoba, sve se skupilo u njegovoj jednoj. Ali on ne popušta u svojoj odanosti Bogu. Sve vjerniji i vjerniji.

Uzvišenje: tijelo cijelo! Nakon smrti, 30. srpnja 1942., sasvim drukčije. Onako kako je umro, tako je ostao sve do sada. Neraspadnuta tijela. Dok u svih nas ostalih encimi/rastvarači i crvi/razarači razvuku čitavo tijelo u dva-tri dana, u njega tijelo do danas, već 74 godine, cijelo cjelato! Da nije mrtvo, rekao da bi da je zdravo ko drenovina. Pa da nije čudo!

Iako je svega svoga života čeznuo da djeluje u svome hrvatskom narodu, osobito da se žrtvuje za jedinstvo istočne Pravoslavne Crkve i rimske Katoličke Crkve, bio je u 52 godine svećeništva svega tri godine u Zadru, 1897. do 1900. I to je podnosio herojskom strpljivošću i predanošću u Božju volju, smatrajući svakoga svoga pokornika – “Istokom!” “Jedinstvom!”

Bog čudesno uzvisuje miljenika svoga!

Poslije svete Mise biskup sa svećenicima i svi vjernici, u znak osobita čašćenja, poljubili su moći sv. Leopolda Bogdana.

 

Izvor: Crkva na kamenu/http://www.md-tm.ba/