POTOCI – Kao završetak vjeronaučne školske godine odlučili smo da se svake godine u prvu subotu mjeseca svibnja, okupimo na biskupovu grobu na Đubranima. Svetu Misu u subotu, 4. svibnja 2019. u 11 sati predvodio je don Ivica Boras, župnik župe sv. Mateja iz Mostara. Mjesto na kom se slavi sveta Misa jedno je od više simbola naše vjernosti Bogu i Katoličkoj Crkvi kroz povijest na ovim prostorima. Na ovom znakovitom mjestu pogubljen je u turskom vremenu biskup s pratnjom, kao i mnoštvo krizmanika. Ovo je jedno od više mjesta na kojem su naši predci tijekom povijesti potvrdili svoju vjernost katoličkoj vjeri. Turskim osvajanjem ovih krajeva naša povijest se okreće u smjeru zatiranja i mučeništva, o čemu govore pisani dokumenti kao i narodna predaja. Franjevački martirologij 18. listopada bilježi mučeništvo fra Filipa iz Ljubuškog i petorice braće novaka, koji su mučeni i pogubljeni od Turaka oko 1524. godine u Bijelom Polju.
Narodna predaja sačuvala je priču ne samo o đubranskim mučenicima (o ubijenom biskupu i krizmanicima), nego i mnoge druge priče o mučeništvu našega čovjeka. Poznata je predaja o bijelim “jašmacima” (žensko pokrivalo za glavu) u Neretvi. Žene su skakale u Neretvu kako bi sačuvale svoju kršćansku vjeru i čast. Slična priča postoji u raškogorskom dijelu župe Potoci, priča o jami u koju je između mnogih drugih, 12 žena imenom Ruža skočilo u jednu raškogorsku jamu. Brdo Bešike u Drežnici priča priču o majkama koje su nakon ulaska Turaka u Drežnicu najprije bacale bešike s djecom u ponor, a zatim i same skakale za djecom, radije su išle u smrt zajedno sa svojom djecom, nego da izgube svoju kršćansku vjeru!
Potrebno je sebi uvijek iznova posvijestiti da je vjera bez svjedočenja mrtva, ne donosi plod. “Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela” (Jak 2,26). Naš životni-kršćanski imperativ jest: svjedočiti vjeru u Krista osobnim životom u svakom novom danu, mjestu, zvanju, osobama koje nam Bog stavlja na naš životni put. Biti vjernik ne znači imati samo krštenicu, nego život ispunjen dobrim djelima! To je radikalizam Isusa Krista: “Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko nego onaj koji vrši volju Oca moga nebeskog” (Mt 7,21). Volja Božja jest biti njegova slika u ovom svijetu koji je gladan poslužitelja ljubavi, dobrote, pravednosti… Osim ovog svagdanjeg svjedočenja djelima, Isus od vjernika traži i javno ispovijedanje vjere, zato i veli: “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” (Lk 12.32,33). Ispovijedam li javno svoju vjeru, u prvom redu odlaskom na nedjeljnu svetu Misu, jesam li kolebljiv u susretu sa sumnjivcima ili otpadnicima od vjere? Šutim li kad se negativno govori ili izruguje: Bog, Crkva, moral, obitelj, novi život? Čega se bojiš? Prezira, progonstva, zaobilaženja dojučerašnjih “prijatelja”, interesnih skupina, samo zato što si iznio svoje uvjerenje? Izgnanstvo je sudbina Isusova vjernika, ništa nam se ne događa što Isus nije najavio svojim učenicima: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima” (Mk 13.16,17). Od tada pa do danas kroz povijest umrle su tisuće mučenika za Krista. Od apostolskih vremena, preko naših đubranskih mučenika, do današnjih: kineskih, koptskih, bliskoističnih mučenika. Boja kršćanskog obzorja je crvene boje. Doduše na našim stranama, danas se ne traži naša glava za vjersko uvjerenje, ali živimo u vremenu silnog terora manjine nad većinom. Koja je to manjina? Manjina koja preko medija i javnog mijenja želi utrti put neoliberalizma, manjina koji ruši ljudsko dostojanstvo, bojeći svijet crnilom. Nudi se neki novi moral u kojem čovjek postaje mjerilo ljudskog življenja i djelovanja. Dobro je samo ono što mi se sviđa, ono što daje ugodu, do uspjeha linijom manjeg otpora. Pogledamo li kroz povijest nisu nam te bezlične rušilačke ideje strane. Pojavljivale su se toliko puta do sada, samo pod nekim drugim etiketama, ali nisu donijele ništa dobrog. Kontradiktorne su u samima sebi. Zar je moguće ostvariti dobro putem zla? Samo čovjek ispunjen “strahom Božjim” može biti čovjek koji gradi, biće odgovorno za svoja djela. Čovjek koji je sam sebi mjerilo stvari, postaje bomba koja razara, ne samo tjelesni nego i duševni svijet.
Zagledajmo se u ovo davno svjedočanstvo vjere đubranskih mučenika ispisano krvlju, i odgovorimo sami sebi kakav sam ja svjedok. Iščitava li se moje kršćansko ime u mom svagdanjem životu? Suobličujem li se Bogu ili prolaznom svijetu.
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
Izvor: Crkva na kamenu/Župa Potoci
