Svaki biskup u Katoličkoj Crkvi mogao bi dokazati svoje apostolsko podrijetlo ili nasljedstvo kada bi postojali autentični dokumenti. Takvi su dokumenti, na žalost, nestajali u vihoru ratova, paleži i svakovrsna uništenja povijesnih arhiva. Neki su se proučavatelji povijesti potrudili i pronašli točna imena reditelja i ređenika u posljednjih 500 godina. Ono što je još zanimljivo jest da biskupsko podrijetlo za oko 95 % današnjih biskupa iz cijeloga svijeta vodi do kardinala Rebibe, kojemu se, unatoč brojim istraživanjima, nije uspjelo utvrditi ime posvetitelja.
Donosimo biskupsko podrijetlo Ratka Perića kojega je zaredio kardinal Franjo Kuharić u Neumu prije 25 godina.
Obljetnica biskupskoga ređenja. Dr. Ratko Perić za biskupa nije zaređen ni u Rimu ni u svom mostarskom sjedištu nego, zbog ratnih okolnosti u Neumu, i to na blagdan Uzvišenja svetoga Križa 14. rujna 1992. polaganjem ruku sluge Božjega Franje Kuharića. Biskupski ceremonijal iz 1984. u broju 120 nalaže da se obljetnica biskupske posvete slavi postajnom misom dijecezanskoga biskupa u njegovoj stolnoj crkvi, a to zato jer biskup nije privatna osoba i obljetnica njegova biskupskoga ređenja tiče se cijele Biskupije; po tom je ređenju – a ne po rodu, studiju, pameti, zaslugama ili vezama – dobio poslanje da u Kristovo ime i za njegov račun predvodi Crkvu u Hercegovini.
Obljetnice izbora pape te biskupskoga ili svećeničkoga ređenja u svim se crkvama obilježavaju zazivom u molitvi vjernika, a može se slaviti i prigodna misa osim na svetkovine; adventske, korizmene i uskrsne nedjelje; u Velikom i Bijelom tjednu te na Dušni dan i Pepelnicu.
Apostolsko nasljeđe jest službena ovlast koja neprekinutim nizom prethodnih biskupa počinje s apostolima koje je odabrao sam Isus i poslao ih propovijedati njegovu Radosnu vijest. Pribavlja zakonitost (legitimnost) nositelja službe, a time i apostolstvo (jedno od četiri oznake Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska, prema Nicejskom simbolu iz 325.) i vjerodostojnost Crkve. Stalno je učenje Crkve da apostolsko nasljeđe daje povijesni temelj za duhovnu vlast biskupa u Crkvi i osigurava identitet Crkve s apostolskom Crkvom. Apostoli su kao nastavljače svoga poslanja ostavili biskupe, predali im svoje učiteljsko mjesto da se Evanđelje u Crkvi bez prekida uščuva neiskvareno i živo. Zato je svaki biskup danas kraj ili potomak neprekinutoga slijeda apostolskih nasljednika koji u konačnici ide natrag do jednoga ili više od apostola, a time dobiva kroz vremenski i konkretan povijesni dodir s vlašću koju je Isus predao svojim najbližim učenicima.
Apostolsko se propovijedanje, dijelom zapisano u Bogom nadahnutim knjigama, mora neprekinutim nastavljanjem očuvati sve do svršetka vremena. To živo prenošenje zbiva se po Duhu Svetom i, ako je zasebno od Svetoga Pisma, premda s njime povezano, naziva se Predajom po kojoj Crkva u svom učenju, životu i bogoštovlju održava i svim naraštajima prenosi sve što jest i što vjeruje.
Kršćanske zajednice koje nemaju apostolsko nasljeđe u sakramentu reda lišene su konstitutivnoga elementa Crkve. Tako mnoge reformirane (protestantske) zajednice u kojima ne postoji sakramentsko svećenstvo nisu očuvale pravu i integralnu tvar euharistijskoga otajstva pa ih se prema katoličkom učenju, ne može ni smatrati Crkvama u pravom smislu riječi.
Ređenje – posveta. Obred podjele trećega stupnja svetoga reda (biskupstva) do Drugoga vatikanskog sabora zvao se biskupsko posvećenje (consecratio episcopalis), ali ga je, slijedom dogmatskoga utvrđenja Pija XII. od 30. studenoga 1947., da je biskupstvo sakrament, a ne služba, i da se podjeljuje polaganjem ruku, a ne pomazanjem ili predajom predmeta, 18. lipnja 1968. Pavao VI. vratio u ređenje (ordinatio episcopalis). Istočnim kršćanima to je arhijerejsko rukopoloženje (hirotonija, grčki heirotonía), od apostolskoga polaganja ruku (latinski impositio manuum) kako svjedoče: Djela apostolska 13,2–3; Prva Timoteju 4,14; Druga Timoteju 4,6. /Polaganje ruku na bolesnika radi ozdravljenja, koje se kao oblik liječenja spominje i u Novome Zavjetu, zove se hirotezija (grčki heír ruka, thésis metanje)./
Apostolska sukcesija Ratka Perića. Dok su rodoslovlje, zavičajnost, geni i „raca” don Ratka Perića više-manje poznati, manje je poznata njegova biskupska genealogija: od koga on kao biskup potječe?
Vjera je Crkve i povijesna predaja da njegovo biskupstvo neprekinutim nizom seže do apostola. Svaki valjano zaređeni biskup kao biskup stiže iz Jeruzalema, iz uskrsne zore i duhovskoga ognja. Izvor biskupske službe, poslanja i ovlaštenja jest sâm Isus Krist – Bogočovjek. Polazište kršćanskoga nadgledništva jest u nalogu Uskrsnuloga koji je rekao apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Marko 6,15). Činjenica da se Božje djelo povjerava čovjeku, slabu čovjeku, izvrsna je podloga da Bog pokazuje svoje odlike: svemoć, ali i strpljivost.
Do sada je rekonstruirano apostolsko nasljeđe biskupa Ratka Perića za zadnjih gotovo petsto godina. Niže je, jedan ispod drugoga, naveden glavni zareditelj svakomu prethodnomu, to jest slijed predaje apostolskoga nasljeđa polaganjem ruku, njegovi pretci u punini svetoga reda ili prava (silazna, nishodna) biskupska loza:
biskup Ratko Perić (1944.), za biskupa zaređen 14. rujna 1992. u Neumu
Franjo kardinal Kuharić (1919.–2002.), za biskupa posvećen 3. svibnja 1964. u Zagrebu
Franjo kardinal Šeper (1905.–1981.), posvećen 21. rujna 1954. u Zagrebu
nadbiskup Josip Ujčić (1880.–1964.), posvećen 7. ožujka 1937. u Zagrebu
nadbiskup Antun Bauer (1856.–1937.), posvećen 29. siječnja 1911. u Rimu
Rafael kardinal Merry del Val y Zulueta (1865.–1930.), posvećen 6. svibnja 1900.
Mariano kardinal Rampolla del Tindaro (1843.–1913.), posvećen 8. prosinca 1882.
Edward Henry kardinal Howard (1829.–1892.), posvećen 30. lipnja 1872.
Carlo kardinal Sacconi (1808.–1889.), posvećen 8. lipnja 1851.
Giacomo Filippo kardinal Fransoni (1775.–1856.), posvećen 8. prosinca 1822.
Pietro Francesco kardinal Galeffi (1770.–1837.), posvećen 12. rujna 1819.
Alessandro kardinal Mattei (1744.–1820.), posvećen 23. veljače 1777.
Bernardino kardinal Giraud (1721.–1782.), posvećen 26. travnja 1767.
Carlo della Torre Rezzonico (r. 1693.) / papa Klement XIII. (1758.–1769.), posvećen 19. ožujka 1743.
Prospero Lorenzo Lambertini (r. 1675.) / papa Benedikt XIV. (1740.–1758.), posvećen 16. srpnja 1724.
Vincenzo Maria kard. Orsini de Gravina, OP (r. 1649.) / papa Benedikt XIII. 1724.–1730., posvećen 3. veljače 1675.
Paluzzo kardinal Paluzzi Altieri Degli Albertoni (1623.–1698.), posvećen 2. svibnja 1666.
Ulderico kardinal Carpegna (1595.–1679.), posvećen 7. listopada 1630.
Luigi kardinal Caetani (1595.–1642.), posvećen 12. lipnja 1622.
Ludovico kardinal Ludovisi (1595.–1632.), posvećen 2. svibnja 1621.
nadbiskup Galeazzo Sanvitale (1566.–1622.), posvećen 4. travnja 1604.
Girolamo kardinal Bernerio, OP (1540.–1611.), posvećen 7. rujna 1586.
Giulio Antonio kardinal Santorio (1532.–1602.), posvećen 12. ožujka 1566.
Scipione kardinal Rebiba (1504.–1577.).
Prema narodnosti, gledano odozdo, prvih sedamnaest jesu Talijani, 18. i 20. jesu Englezi, 19. je Španjolac, a zadnja četiri Hrvati. U tom nizu od 24 imena, trojica su papa i sedamnaest kardinala.
Srodnici po biskupskom ređenju u pobočnoj lozi. Isti apostolski slijed kao Ratko Perić imaju:
Đuro Kokša (za biskupa zaređen 23. srpnja 1978.),
Antun Bogetić (28. travnja 1984.),
Antun Tamarut (16. ožujka 1986.),
Josip Bozanić (25. lipnja 1989.),
Želimir Puljić (14. siječnja 1990.),
Marin Srakić (24. ožujka 1990.),
Ivan Prenđa (9. lipnja 1990.),
Juraj Jezerinac (8. lipnja 1991.),
Marko Culej (22. veljače 1992.),
Đuro Gašparović (5. listopada 1996.),
Ante Ivas (19. ožujka 1997.) i
Antun Škvorčević (27. rujna 1997.).
Isti apostolski slijed do svoga glavnog zareditelja, nadbiskupa Antuna Bauera, imaju i dva mučenika:
Josip Marija Carević (1883.–1945.), dubrovački biskup (1929.–1939.), posvećen u Zagrebu 4. kolovoza 1929., i
blaženi Alojzije Stepinac (1898.–1960.), kao koadjutor posvećen u Zagrebu 24. lipnja 1934., zagrebački nadbiskup od 1937. i kardinal od 1953.
P. M. R.
Izvor: Crkva na kamenu
