Nevjerodostojno pismo iz 1943.

Ratko Perić, Nada koja ne postiđuje, Mostar, 2018.
Zagreb, Dvorana „Vijenac“, 22. siječnja 2019.

Umjesto dugih pozdravljanja, želim samo reći kako mi je čast i zadovoljstvo biti večeras ovdje i u ovakvu društvu.

Osobito mi je zadovoljstvo što ću vam danas obznaniti rješenje jedne velike historiografske zagonetke, što ću vam zapravo objaviti senzaciju koja je sadržana u knjizi biskupa Ratka Perića, koju ovdje predstavljamo.

Mons. Perić me zadužio za predstavljanje drugoga dijela svoje knjige. I precizno, kako to i inače čini, pojasnio da je riječ o tri naslova: „Država – Režim“; „Stepinac – Pavelić“ i „Dva pisma iz 1943.“ – te naznačio da se to sastoji od nekih 150 stranica. Usredotočit ću se na taj treći naslov, ali najprije kratko o prva dva naslova.

Nadbiskup Stepinac i hrvatska država. Bitna je značajka ta dva dijela to da predstavljaju svojevrstan odgovor na pismo Srpske pravoslavne Crkve papi Franji od 30. travnja 2014. Kao što je poznato, u ime Svetoga Sinoda, patrijarh Irinej Gavrilović u tom je pismu tobože hvalio Papu emeritusa Benedikta XVI. zbog njegove osude nacizma, a zapravo je htio optužiti nadbiskupa Stepinca zbog toga što navodno nije osudio hrvatsku državu stvorenu u ratu, a za počinjene zločine optužio je i katoličko svećenstvo te ujedno prozvao papu Franju koji je na čelu Crkve koja Stepinca uzdiže na čast oltara.

Iz istih i sličnih krugova dolaze optužbe da je tijekom rata i svakojakih nedjela nadbiskup Stepinac „uglavnom ćutao“, a mons. Perić, ordinarij biskupije Mostarsko-duvanjske i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske, želi pokazati kako Nadbiskup ne samo da nije „šutio“, nego je bio vrlo glasan. Biskup Perić rezimira: „u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske Nadbiskup nije ‘uglavnom ćutao’, nego je 362 puta javno govorio i zauzimao se pismom i djelom, a to znači u prosjeku, sva­ki četvrti dan“ (str. 203).

Svi oni koji su i djelomično upoznati s nadbiskupom Stepincem i njegovim djelovanjem složit će se s biskupom Perićem da su pojedinosti o tim brojnim Nadbiskupovim pismima, propovijedima, molbama, prijekorima i poticajima bili objavljeni, ali da to nije spriječilo i ne priječi djelovanje onih koje ne zanimaju dokumenti, nego propaganda i njezina postignuća.

Što se tiče odnosa prema hrvatskoj državi stvorenoj u ratu, Nadbiskup se vodio jasnim načelom. U krašićkome Dnevniku za 17. studenoga 1953. zapisane su Nadbiskupove riječi: „Ništa nisam učinio protiv ove države. Nisam rušio staru Jugoslaviju, ni NDH, pa ni ovu. To je stvar političara. Ali kad netko ne poštiva osnovna prava Crkve i čovjeka, tu smo dizali svoj glas“ (str. 200-201).

Jednostavno je to načelo, ali kako ono proizlazi iz naravnoga zakona i iz evanđeoskog nauka, za nadbiskupa Stepinca bilo je zlatno načelo. I upravo zato što je takvo, to načelo postaje pravilo kako se crkveni čovjek odnosi prema državi i državnim vlastima!

Mons. Perić u svojoj se knjizi potrudio detaljno analizirati svako pismo koje je Stepinac uputio poglavniku Paveliću i svaki susret koji je s njime imao. Susreta nije bilo mnogo, a biskup Ratko podvlači nešto što je simbolički vrlo važno, a to je da Pavelić nije nikada posjetio Nadbiskupa u Nadbiskupskom dvoru. Važno je to držati na umu, jer je u toj činjenici sadržan odgovor na prigovore, zapravo propagandno konfabuliranje, o prisnim odnosima prvoga čovjeka Crkve u Hrvatskoj i Poglavnika ili o tome kako je Pavelić tobože predano radio na učvršćenju „katoličke Hrvatske“.

„Dva pisma iz 1943.“ Sada se želim malo iscrpnije posvetiti trećemu naslovu „Dva pisma iz 1943.“, tj. dijelu knjige koji se može smatrati izvornim doprinosom historiografiji.

Prvo je pismo ono kojim se desetljećima služila protukatolička i protuhrvatska propaganda, a i danas se u iste svrhe njime služi. Riječ je o pismu koje se pojavilo na Stepinčevu montiranu suđenju, a pronađeno je u Ministarstvu vanjskih poslova NDH.

Za to je pismo, datirano 18. svibnja 1943., javni tužitelj Jakov Blažević tvrdio da ga je pisao nadbiskup Stepinac i poslao papi Piju XII. No, čim je javni tužitelj počeo čitati to pismo, Nadbiskup je rekao da to nije njegovo. Nakon što mu ga je javni tužitelj dao u ruke i nakon dužeg promatranja teksta, nadbiskup je Stepinac odlučno rekao: „To nije moje pismo“.

Nadbiskupov branitelj dr. Ivo Politeo odmah je uvidio da je Pismo krivotvorina pripisana Nadbiskupu. To je zaključio već na temelju njegova neobična izgleda: napisano je na običnome papiru bez zaglavlja, Papu se oslovljava na neobičan način („Sveti Oče!“), završava još neobičnijim zaključkom („U presvetom Srcu Isusovu[,] odani…“), i, uz naznaku nadbiskupa Stepinca kao autora, ono nije potpisano, nema ni urudžbenoga broja, ni pečata – jednom riječi, ne može se pripisati nadbiskupu Stepincu!

Komunističke vlasti i njihovi propagatori služili su se tim navodnim Stepinčevim pismom kako bi postigli dva cilja. Prvo, htjeli su pokazati i uvjeriti narod da je nadbiskup Stepinac štitio NDH i zagovarao njezin opstanak, što je po njihovoj definiciji bio zločin. Drugo, htjeli su optužiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i BiH da je mrzila pravoslavlje i Srbe, što se pokazalo u prijelazima pravoslavaca na katolicizam. Činjenica da se u tom famoznom pismu indirektno priznaje da je u vrijeme NDH 240.000 pravoslavaca prešlo u Katoličku Crkvu, bilo je komunistima od neprocjenjive važnosti.

U spisima sa suđenja nadbiskupu Stepincu postoji hrvatski prijevod spornoga pisma.

No, hrvatska verzija toga pisma od 18. svibnja 1943. ne može biti original. U članku koji je nedavno objavljen na engleskom,[1] naveo sam razloge zašto se hrvatska verzija ne može smatrati izvornikom:

– Hrvatski tekst je na mjestima nerazumljiv, svakako i zbog pogrješna prijevoda riječi i rečenica;

– Latinski citati u hrvatskoj verziji također su loše prevedeni;

– U hrvatskoj verziji vidljivo je nepoznavanje nekih važnih osoba iz novije hrvatske povijesti itd.

Logično je zaključiti da je hrvatska verzija navodna Stepinčeva pisma Papi od 18. svibnja 1943. prijevod s talijanskoga te da je obavljen za potrebe suđenja nadbiskupu Stepincu.

No, velik doprinos mons. Perića je u tome što je otkrio i objavio da postoji prvi koncept pisma na talijanskom i ispravljena i dopunjena verzija, koja nije identična onoj pronađenoj u Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu.

Sada dolazimo do bitnoga ploda upornosti biskupa Perića, onoga što po prvi put ovdje otkrivamo: originalna verzija (na talijanskom) i njezina ispravljena i dopunjena inačica krivotvorena pisma datirana 18. svibnja 1943., kojim je u sudnici javni tužitelj Jakov Blažević mahao pred Nadbiskupovim očima, pronađene su u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Ništa manje zanimljiva obavijest jest to da se čuvaju u pisanoj ostavštini prof. dr. Krunoslava Draganovića. Tko nije dovoljno iznenađen, evo još jedna informacija: te se kopije nalaze u pod-fondu osebujna naziva: Radna grupa „Efendija“. Za one koji su možda manje upućeni u to, „Efendija“ je ime kojim su kolege ponekada zvali Draganovića, a i sam se ponekada tako imenovao.

E, sad: može li se iz toga zaključiti da je Draganović krivotvorio to pismo? Ne može!

U svome navedenom članku naznačio sam razloge zbog kojih se može zaključiti da je Pismo nastalo u hrvatskome krugu (čak je tipkano na stroju s hrvatskim dijakritičkim znakovima) te da postoje dobri razlozi za pretpostavku da je Draganović znatno utjecao na sadržaj toga Pisma.

Na temelju pronađene izvorne koncepcije Pisma i njegove redakcije, mons. Perić nedvojbeno utvrđuje da je to pismo nastajalo u tom krugu Hrvata u Rimu. Osim toga, biskup uredno navodi čiji se sve rukopisi prepoznaju u manjim ili većim ispravcima prve i druge verzije Pisma. Draganovićevi su ispravci brojni, ali ima i rukopisa koji se sada ne mogu pripisati konkretnoj osobi (faksimili svih verzija pisma su u knjizi, str. 286-345).

Ono što se može utemeljeno tvrditi jest to da je krug ljudi oko „Draganovićeve radne grupe“ sudjelovao u stvaranju toga pisma, ali i drugi ljudi oko Ministarstva vanjskih poslova NDH. Biskup Perić je u pravu kada naglašava da nema tragova interventima nadbiskupa Stepinca niti bilo kakve poveznice između pisma koje se njemu pripisuje i njegove osobe.

Kada se, eto, znaju okolnosti stvaranja te krivotvorine, naslućuju se i namjere s njome. U trenutku u kojem je bilo jasno da će Saveznici pobijediti u ratu, nazirala se mračna sudbina Hrvatske. Neki Hrvati – među njima je nedvojbeno bio i krug ljudi u Draganovićevoj „grupi“ – htio je hrvatsku politiku okrenuti prema Saveznicima. Da bi se uvjerilo Saveznike u potrebu očuvanja hrvatske države s novim demokratskim uređenjem, bilo je važno pokazati podršku tomu projektu najvažnijih autoriteta u hrvatskom društvu. Autoritet zagrebačkoga nadbiskupa bio je u tom smislu neupitan.

Nije stoga posve iznenađujuće da je Draganović sadržaj toga krivotvorenog pisma, pripisana Stepincu, podijelio s članom Britanskoga poslanstva pri Svetoj Stolici, Hughom Montgomeryjem. (Još ne znamo je li mu dao kopiju cijeloga Pisma ili samo dijelove).

Posljedice i moguće koristi od Pisma. Danas je jasno da to krivotvorenje i to pismo nije bilo od velike koristi. Štoviše, bjelodano je da ono i danas služi onima koji žele okriviti Crkvu i hrvatski narod i napose difamirati bl. Stepinca. Naravno, ti propagandisti ne će prihvatiti ni ovako čvrste dokaze kakve je iznio biskup Perić da to pismo nije nadbiskupa Stepinca i da se pouzdano zna u kojim se krugovima stvaralo, pa i namjera koju su njegovi autori imali.

Ipak, sklon sam mišljenju da je to krivotvoreno pismo korisno za historiografiju. Stoga sam svome članku dao naslov „Korisna krivotvorina“. Smatram ga korisnim zbog nekoliko razloga.

Prvo, to je pismo prigoda za upozorenje na prebrzo i površno zaključivanje nekih autora koji se smatraju autoritetima u historiografiji ovih strana, poput Joze Tomasevicha. On je zaključio da su britanski dokumenti potvrdili autentičnost Stepinčeva autorstva toga pisma, iz čega bi logički slijedilo da je i napad javnoga tužitelja na Nadbiskupa na komunističkome sudu bio opravdan. Problem je u tome što je tu Tomasevicheva logika slaba. Njegov se argument svodi na to da je povjerovao u tvrdnju javnoga tužitelja na temelju toga što i u vatikanskom Državnom tajništvu postoje dijelovi slična sadržaja s onim u Pismu i što je Draganović tvrdio da je ono što je pokazao pomoćniku britanskoga veleposlanstva pri Svetoj Stolici Montgomeryju kopija pisma nadbiskupa Stepinca Papi. Mnogo pretpostavki, a ni jedan čvrst dokaz!

Uz to, Tomasevich je potpuno zanemario neobičnu opremu Pisma, o čemu je Stepinčev branitelj dr. Politeo detaljno govorio, te činjenicu da Pismo nije potpisano.

Osim toga, Tomasevich je zanemario propitati odakle Draganoviću kopija pisma koje zagrebački Nadbiskup navodno šalje Svetom Ocu i je li Draganović možda imao posebne motive da upotrijebi i krivotvorinu za postizanje političkih ciljeva.

Drugim riječima, Tomasevich nije dobro obavio kritički povjesničarski posao i tako je omogućio da se njegovo djelo upotrebljava u propagandne svrhe i protiv ideje hrvatske države, i protiv Katoličke Crkve i osobito protiv nadbiskupa Stepinca.

Druga korisnost krivotvorena Pisma jest u tome što su teze o svetosavskom pravoslavlju, iznesene u njemu, solidna dopuna kritičkim studijama o ulozi srpskoga pravoslavlja od Osmanskoga Carstva do danas.

Treća korisnost Pisma jest u tome što su dokumenti o velikosrpskim projektima, spomenuti u Pismu (ali mu nisu pridruženi), dopuna nekim novijim studijama o toj temi.

Sada je jasnije zašto komunističke vlasti nisu dopustile objavljivanje toga pisma u cijelosti: u pismu ima mnogo povijesnih činjenica i navođenja dokumenata koji u lošemu svjetlu predstavljaju i partizane koje su predvodili komunisti i srpsko pravoslavlje koje se zanosilo četništvom.

Treba reći i nekoliko riječi o pismu koje je nadbiskup Stepinac toga mjeseca (svibnja) te iste godine (1943.), ali dana 24. (a ne 18.) pisao Svetoj Stolici i osobno ga predao u Državno tajništvo. O njemu i o popratnim dokumentima o zalaganju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, Državno je tajništvo raspravljalo, pohvalilo ih i preporučilo da takve dokaze nastavi dostavljati ‘kako bi se moglo odgovoriti na srpsko-pravoslavnu propagandu koja će se sigurno ponovno pojaviti’.

Mons. Perić s pravom ističe da je postojanje toga pisma potvrđeno od Svete Stolice, što nije slučaj s krivotvorinom!

Valja istaknuti da se Nadbiskup u tom pismu osvrnuo na opasnosti za katolicizam na Balkanu ako četnički projekt pobijedi. To potvrđuje jedinstvo političkih pogleda tadašnjih hrvatskih crkvenih i dijela civilnih vlasti. Na žalost, državni vrh nije dijelio te ocjene.

Nakon ovoga kratkog presjeka argumenata iznesenih u drugome dijelu knjige biskupa Perića, mislim da mogu zaključiti kako smo u njemu našli konačno rješenje enigme pisma od 18. svibnja 1943. za koje je komunistički državni tužitelj tvrdio da ga je pisao nadbiskup Stepinac, a on sam to zanijekao. Nedvojbeno je da to pismo nije pisao Nadbiskup! Biskup nam je podario i neporecive dokaze o tome u kojim krugovima je pismo bilo pripremano i izrađivano (čak i kako je izgledalo) te dodatni dokaz da Nadbiskup s time jednostavno nije imao nikakve veze.

Zahvalan sam biskupu Periću, i hrvatska historiografija bi mu trebala biti zahvalna, a i Crkva u Hrvatskoj i u BiH, što je pribavio dragocjene dokaze (pa i ako je morao upotrijebiti autoritet bivšega rektora Zavoda sv. Jeronima) koji skidaju koprenu s dokumenta koji je sva ova desetljeća nepotrebno opterećivao nadbiskupa Stepinca.

dr. Jure Krišto

__________________________________

[1] J. Krišto, „A useful forgery: the significance of a letter allegedly written by archbishop Stepinac to the Pope on may 18, 1943.“, u: Review of Croatian History, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, vol. 14, br. 1/2018., str. 295-320.

Izvor: Crkva na kamenu