Ovo je četvrto u nizu razmatranja kardinala Müllera o pitanjima sadašnje važnosti u životu Crkve.
Kakav je značaj kršćanskoga nauka za život vjernika? Neki teolozi i biskupi predstavljaju prikaz nauka koji snažno nalikuje na prijedlog koje je iznio talijanski filozof Gianni Vattimo u svojoj knjizi intervjuâ Kršćanstvo, istina i vjera koja slabi: Dijalog. U tom djelu poznati poslijemoderni mislilac nagovara Katoličku Crkvu da napusti polaganje prava na istinu koje ona veže uza svoju vjeru. Po Vattimovu viđenju, apsolutne su istine izvor sukoba i nasilja, dočim stvarna snaga kršćanstva leži u prakticiranju milosrđa. Aristotelovu poznatu tvrdnju Amicus Plato sed magis amica veritas – Platon je prijatelj, ali istina je veća prijateljica – trebalo bi onda izvrnuti. Je li Crkvi moguće slijediti Vattimove prijedloge? Je li zamislivo da ispovijedanje specifičnih vjerskih istina više nije nužno za spasenje? Ili postoji regula fidei – pravilo vjere – koje sadrži središte objavljenih istina i sve što kršćani trebaju ispovijedati kako bi bili u ispravnu odnosu s Bogom i bližnjim?
Vattimove teze nisu ni nove ni razumne. U svojoj Naravnoj povijesti religije (1757.), škotski filozof David Hume – u skladu s drugim skeptičkim i agnostičkim engleskim i francuskim misliocima – kaže da se kršćansko polaganje prava na istinu ima okriviti za razarajuće građanske ratove koji su se događali u Britaniji i Francuskoj. Za njega, da bi se pronašla osnova za miran i snošljiv suživot ljudi različita podrijetla, potrebno je obratiti se vrsti kršćanstva koja je svedena na djela milosrđa ili naravnoj religiji i moralu koji nije zazivao nikakvu nadnaravnu objavu. Po tom viđenju, Isus je primjerima pokazivao ljubav. Naučavao je i živio moral ljudske ljubaznosti. Crkvene se dogme vide mentalnim konstruktima koji dopuštaju kleru da očuva i poveća svoju moć. Za zagovornike toga mišljenja, Isus je htio kršćanstvo slobodno od dogme – i upravo je to vrsta kršćanstva koja odgovara potrebama sadašnjega doba. Iz toga viđenja, potreban nam je humanizam bez metafizike, bez objave i bez morala koji je neprijateljski prema životu. Na početku ekumenskoga pokreta prije i poslije I. svjetskog rata, sljedeći se moto često navodio: „Nauk razjedinjuje, život ujedinjuje“.
U bližoj prošlosti, egiptolog Jan Assman promicao je tezu da je biblijska vjera u jednoga Boga eliminirala snošljivosti pripadnu politeizmu (usp. Cijena monoteizma). On tvrdi da monoteizam po samoj svojoj naravi dopušta ispovijedanje vjere samo u jednoga Boga Izraelova, tako da je štovanje drugih bogova ugušeno – zajedno s njihovim štovateljima, ako je nužno. Ali ipak, može se postaviti pitanje prolazi li empirijsku provjeru poistovjećenost monoteizma s nasiljem i politeizma sa snošljivošću. Povijesne činjenice govore potpuno drugačije. Razmotrimo, na primjer, progon Židova koji su pretrpjeli zbog svoje vjernosti jednomu Bogu i Stvoritelju svega. Mučeništvo pismoznanca Eleazara i sedmorice braće (2 Mak 6,18 – 7,42) samo je jedan primjer. Isto vrijedi za progon kršćana pod Rimskim carstvom tijekom prva tri stoljeća kršćanstva. U našem vremenu, svake godine tisuće kršćana diljem svijeta svjedoče svojim životima istinu da je Božja ljubav jača od mržnje svijeta. Oni su mučenici istine, istine koja je sâm Bog i koja je utemeljena u Njemu. Tkogod naočigled mučeničkoga trpljenja i smrti tvrdi da je njihov monoteizam i njihovo ispovijedanje Krista izvor nasilja, pokazuje stupanj nepromišljenosti koji smatra ljude nevrijednima. Sâma primisao da vjera u istinu o jednomu Bogu uključuje spremnost uporabiti nasilje, po sebi je izraz mentalnoga nasilja, koje na Zapadu vodi u verbalnu agresiju protiv zauzetih kršćana.
Ali poistovjećenje monoteizma s nasiljem nije manjkavo samo kada je riječ o empirijskoj provjeri. Ono proturječi temeljnoj logici. Nasilje je onaj instrument kojim se istina ne može koristiti da bi bila priznata. Naposljetku, istina ima za cilj razumijevanje, do kojega se dolazi samo kada je razum slobodno prihvaća istinu. Stoga, da bi se nekomu pomoglo da dođe do toga razumijevanja – da bi se pomoglo nekomu da spozna istinu – ne može se pribjeći nasilju, nego se moraju koristiti razumni argumenti, koji nastoje uvjeriti. Istina se može prokazati kao izvor nasilja, samo ako netko apodiktično tvrdi da je relativizam jedini ispravan stav koji se može zauzeti pred istinom koja je u konačnici nepoznata.
To je poprilična laž, jer ne može prevagnuti snagom argumenta, koji nužno rađa nasiljem ili njime prijeti. Povrh toga, mogao bi postojati mamac svjetovnih dobara koji bi potaknuo vjernika da otpadne od prave vjere. Govoreći posljednjem od Makabejske braće, kralj „ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja“ (2 Mak 7,24). Ta je slika važna za tekuća pitanja, kao što je i tiraninova reakcija na vjernost pravoga Izraelićanina: „Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu“ (2 Mak 7,39). Jednako kao što u kasnije vrijeme Isus nije prijetio svojim progoniteljima, nego molio za njih viseći na križu, i ovdje možemo prepoznati nenasilan plod svakoga mučeništva: „Tako je i ovaj preminuo a da se nije okaljao, pun pouzdanja u Gospodina“ (2 Mak 7,40).
Inteligentne su kritike totalitarnih ideologijâ (kao što su Životinjska farma Georgea Orwella, Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina ili SS država Eugena Kogona) pratile propast krajnje nasilnih država, kao što su Sovjetski Savez i nacistička Njemačka sve do laži na kojima su građene. U tim sustavima, solidarnost s članovima iste klase ili etniciteta, vrijedila je više od istine i držanja do naše zajedničke ljudskosti. Mielke, ministar za državnu sigurnost u Njemačkoj Demokratskoj Republici, koji je bio odgovoran za stotine smrti na Berlinskom zidu, bio je suočen s kritičkim pitanjima u prvom demokratski izabranom parlamentu nakon pada željezne zavjese. Pokušavajući se ispričati za svoja zlodjela, promucao je: „Ali ja vas sve volim.“
I iskustvo i razum govore nam da istina i ljubav pripadaju zajedno i da su istina i sloboda pojmovi blizanci, dočim laži i mržnja, ideologija i nasilje čine zlosutan savez. Izraelovo praiskonsko iskustvo Božje istine povezano je s oslobođenjem od faraonove vlasti. Bog je oslobodio narod, te sklapa savez s njime. Bog s brda Sinaja, koji je objavio svoju istinu rekavši „Ja sam koji jesam“ (Izl 3,14), također je Bog Izlaska, koji oslobađa svoj narod: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“ (Izl 20,2).
Onaj koji je stvorio sva ljudska bića, također želi spasiti sva ljudska bića. „Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve“ (1 Tim 2,5-6). Bog nije nadmoćni nebeski diktator koji zahtijeva slijepu poslušnost, nego onaj „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,4). A njegovi apostoli ne dolaze kao propagandisti svjetovnoga nauka o spasenju „s uzvišenom besjedom ili mudrošću“ (1 Kor 2,1), nego kao „sluge riječi“ (Lk 1,2), kao njegovi „svjedoci sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8), kao propovjednici i učitelji narodâ u „vjeri i istini“ (1 Tim 2,7).
Istina o Bogu u Kristu i u njegovoj Crkvi ostaje temeljem i izvorom ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ljubavi koja je ispunjenje svega zakona. Platon je bio u pravu kada je istini podredio svoje poštovanje prema Homeru (Politeia, 595bc), a Aristotel je primijenio to načelo na sâmoga Platona, svoga učitelja (Nikomahova etika, 1096a). Rečenica koju Vattimo kritizira, nepovratno ostaje na snazi: Amicus Plato, sed magis amica veritas.[Prijatelj je Platon, ali je veća prijateljica istina]. Bilo kakvo izobličenje odnosa između subjektivne naklonosti i moralne istine isključeno je.
Vattimov savjet Katoličkoj Crkvi sadrži đavolsku kušnju koja obećava uspjeh koji je sve, samo ne vidljiv: Ako želite doprijeti do ljudi i da vas svi vole, postupite kao što je Pilat učinio, ostavite istinu po strani i izbjegnite križ! Isus je mogao izbjeći smrt samo da je ostao usredotočen na svoju poruku o bezuvjetnoj ljubavi Njegova nebeskog Oca. Zašto je morao izazivati đavla, stvarnog vladara ovoga svijeta, „oca laži“ i „čovjekoubojicu od početka“ (Iv 8, 44)? Sâm je Krist odgovoran za svoju smrt, i Crkva ne će imati nikakve budućnosti na ovom svijetu ako ne slijedi stazu svjetovne mudrosti i snage! Na to iskušenje možemo odgovoriti Svetim Pismom, koje nas podsjeća na pravu evanđeosku poruku: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine“ (1 Iv 1,5-6). Vjerujemo u Isusa i nasljedujemo ga jer on je Istina. Kao Istina-u-osobi on ostaje temelj i kriterij svih istinâ. Oni koji su od Boga i obitavaju u Kristu „upoznat će istinu“, i istina će ih osloboditi (Iv 8,32). Sv. Ivan Pavao II. jednom je rekao: ako bi mogao očuvati samo jedan redak iz Evanđelja, izabrao bi upravo taj.
Što je, onda, osnovna pogrješka koja pripada metafizičkom skepticizmu i moralnom relativizmu? Moglo bi biti da su zamijenili istinu za teoriju. Teorija će, naravno, uvijek biti ponešto udaljena od svakodnevna života. U Kristu, naprotiv, poznavanje Božje istine i obdržavanje njegovih zakona u svom životu uvijek idu zajedno. U njemu je „Svjetlost došla na svijet“ (Iv 3,19). Svi oni koji opravdavaju svoja zlodjela, mrze svjetlo i vole tamu, skrivajući svoja zlodjela od svjetla istine. Istina i moral jesu međuovisni. To je radikalna novina kršćanstva. Ne smije biti nikakve proturječnosti između vjere koja se ispovijeda i života koji se živi po Božjim zapovijedima. „Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3,21).
Ovisi li naše vječno spasenje o konkretnu prihvaćanju vjerskih istina? U ovom trenutku možemo vidjeti odgovor na naše početno pitanje. Relativizam o istini ograničava spasenje na zemaljske radosti, osjetne užitke i emocionalno zadovoljstvo. Ono što se gubi iz vida jest da je Bog izvor i cilj ljudskih bićâ. On je sâm cilj naše beskonačne potrage za istinom i srećom. Zaboravljajući Boga, propuštamo svoje pravo biće.
Vjera u Krista već sadrži sve istine. U Isusu Kristu, Utjelovljenoj Riječi, vjera u Njega i spoznaja o Njemu pojavljuju se kao jedno. On je ona božanska Riječ koja je postala tijelom. Ljudske riječi koje čine Isusovo naučavanje prešle su u „apostolski nauk“ (Dj 2,42) i u crkveni vjerski nauk. Oni uprisutnjuju jedinu istinu o Bogu i priopćavaju nam božanski život (usp. Iv 6,68). Stoga Isus i onda i danas može svojim učenicima reći: „Riječi koje sam vam govorio duh su i život su“ (Iv 6,63). Stoga je nemoguće razdvajati čin vjere od njegova sadržaja, to jest, od članaka Vjerovanja. Vjera ne može biti formalno povjerenje u osobu koja nam ostaje materijalno nepoznata po svom biću i biti, svojoj povijesti i sudbini. Ljubiti osobu također znači željeti znati istinu te osobe. Stoga, sadržaj vjere značajan je za naše spasenje. Članci vjere ne prenose teorijske projekcije i moralne postulate. Naprotiv, oni su ispovijest sâmoga Boga koji nam se u svojim riječima i djelima priopćava kao istina i život (usp. Dei Verbum, 2).
Bog, koji je istina, vodi nas u istinu. Bog nam se objavljuje. Zbog toga naše blaženstvo ovisi i o našoj vjeri u crkveno Vjerovanje koje se tiče Trojedinoga Boga. Naša krsna ispovijest nije o stanju naših emocija niti o tomu što nam Isus subjektivno znači, ili što mi mislimo tko je on: prorok, učitelj etike, ili kakvagod druga projekcija koju ljudska bića mogu izmisliti u svojim pokušajima da se opravdaju. Naprotiv, ono što nas se pita na krštenju jest vjerujemo li u Boga Oca koji nas je stvorio, u Boga Sina koji nas je otkupio, i u Boga Duha Svetoga koji prebiva u nama i koji je Gospodin i darivatelj božanskoga života. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Jer „bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže“ (Heb 11,6). Tako, vjera je značajna za spasenje ne samo utoliko što uključuje povjerenje da će nam Bog oprostiti zbog Krista, kao što kaže luteranski nauk o opravdanju. Postoji i drugi bitan vid vjere, naime poznavanje Boga. To znači da priznajemo Boga u istinama koje je objavio za naše spasenje (fides quae creditur). „Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10,10). Ako se želimo spasiti, moramo vjerovati „da je Isus Gospodin, i da ga je Bog uskrisio od mrtvih“ (Rim 10,9).
John Henry kardinal Newman uveo je razliku između „liberalnoga“ i „dogmatičkoga“ načela za tumačenje kršćanske objave. Liberalno načelo prihvaća istine Božje objave u Kristu samo dotle dok prianjaju uz naravni razum, odgovaraju pobožnim osjećajima ili služe potrebama civilnoga društva (usp. Apologia, 2. poglavlje). Dogmatičko načelo, naprotiv, Newman opisuje ovim riječima:
Da postoji istina; da postoji jedna istina; da je vjerska zabluda po sebi nemoralne naravi; da su oni koji je drže, osim ako je to nehotice, krivi što je drže; … da je um ispod istine, ne iznad nje, i dužan je ne raspravljati opširno o njoj, nego je častiti; da su istina i laž postavljene pred nas na sud naših srdacâ; da je naš izbor strašno izdavanje dijelova na kojima je upisano naše spasenje ili odbačaj; da je „prije svega potrebno držati se katoličke vjere“; da „onaj tko hoće biti spašen mora misliti tako“ i ne drugačije; … – to je dogmatičko načelo, koje ima snagu. (Esej o razvoju kršćanskoga nauka)
U svom takozvanom Biglietto govoru, u prigodi kardinalskoga imenovanja (1879.), Newman dalje objašnjava značenje liberalizma: „Liberalizam u vjeri jest nauk da ne postoji pozitivna istina u vjeri, nego da je jedno vjerovanje jednako dobro kao i drugo. … [Taj je liberalizam] nekonzistentan s bilo kakvim priznanjem bilo koje vjere, kao istinite. On naučava da … objavljena vjera nije istina, nego osjećaj i okus; nije objektivna činjenica, nije čudesna; i pravo je svakog pojedinca izraziti što se sviđa njegovoj mašti. … [Objavljena vjera] ni na koji način nije poveznica društva.“
Govoriti o kršćanstvu, naprotiv, kao dogmatičnom, to znači reći da je utemeljeno na Božjoj povijesnoj samoobjavi. To znači reći da nam je Riječ koja je postala tijelom udijelila puninu istine i života. To znači reći dà snazi Duha Svetoga, Crkva u svom propovijedanju i u svojoj pastoralnoj skrbi svjedoči Božju istinu, priopćujući nam božanski život u sakramentima. Jer „Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase“ (Gaudium et spes, br. 10).
Gerhard Ludwig kardinal Müller bivši je prefekt Kongregacije za nauk vjere
Objavljeno u časopisu First Things, 13. ožujka 2018.
https://www.firstthings.com/web-exclusives/2018/03/is-there-a-saving-truth
S engleskoga preveo Mario Glibić
Izvor: Crkva na kamenu
