Od rođenja do obraćenja. Ignacije Lojolski[1] rođen je u Baskiji, Španjolska, 1491. godine. Kršten je na ime Iñigo, po mjestu prozvan Loyola, a od 1528. godine kao pariški student zove se Ignatius de Loyola: Ignacije ili Vatroslav Lojolski. Otac ga je želio vidjeti u crkvenoj službu, a on sebe u vojničkoj. Visok 1,58 cm. A duhovni gorostas. Izučio je vojničku školu i s njome izvrsno vladanje. U mladosti grijeh mu nije bio tuđ, ali priznaje da nikada nije nikoga mrzio, niti Boga opsovao. On će oplakivati grijehe svoje mladosti gorkim suzama. Platonski se zaljubio u jednu damu koja je bila “staležom uzvišenija i od barunice i od vojvotkinje”. Svi su mu priznavali velikodušnost, nesebičnost, diplomatsku vještinu. U obrani Pamplone topovsko mu je zrno jednu nogu slomilo, a drugu ranilo, 1521.[2] Ranjenik se vratio kući u Loyolu. Trpio je neopisive bolove. Tu se dao na čitanje “Kristova života” i životopisa svetaca. Oduševio se herojskim djelima i sam sebi govorio: “Sveti je Dominik učinio ovo, moram i ja. Sveti je Franjo učinio ovo, moram i ja”. Oduševljen božanskom osobom Isusa Krista, odlučio je njemu se viteški posvetiti i pohoditi Jeruzalem gdje je Isus živio, umro i uskrsnuo. Konačno se obratio ujesen 1521., u svojoj 30. godini života.
U Manresi. Željan poći u Jeruzalem, 1522. svratio se u samostan Montserrato kod Barcelone, gdje je obavio životnu ispovijed. Tu je viteško odijelo zamijenio sirotinjskim, mač je kao zavjetni dar položio pred Gospin kip, a konja darovao benediktincima. Zbog neprilika morao je ostati u mjestu Manresi, gdje se odao pokori, molitvama i postu. Tu je i sastavio svoja iskustva u knjigu koja je nazvana Duhovne vježbe,[3] za koju sv. Franjo Saleški reče da je obratila više duša, nego je u njoj slova. Duhovne su vježbe: ispitivanje savjesti, ispovijedanje i pričešćivanje.[4] Te su Duhovne vježbe prije više od stotinu godina na hrvatski prevedene[5] i objavljene više puta.
U Svetoj Zemlji. Zaplovivši iz Barcelone u Italiju, iz Rima je s apostolskim blagoslovom pape Hadrijana VI. dopro do Venecije. Odatle lađom do Palestine. Posjetio je Jeruzalem, Betaniju, Betlehem, Jordan, mjesto Isusove kušnje, sa svim prisjećajima na Kristov život, smrt i uskrsnuće. U Svetoj je Zemlji proveo mjesec rujan 1523. i još bi ostao i kuću sagradio da mu boravak nije zabranio franjevački poglavar koji je imao sve apostolske ovlasti. Zašto su ga fratri potjerali iz Svete zemlje, teško je znati. Ignacije je i nakon osnutka Družbe planirao vratiti se u Svetu Zemlju, čak u jednom pismu desetak dana prije smrti, govori o tome. Sve je ostalo pium desiderium – puka želja.
Studij u Parizu. Da bi ostvario što je naumio, odlučio se na daljnje studije. U 33. godini dao se na latinsku gramatiku u Barceloni, zatim na studij filozofije i teologije na sveučilištu u Alcali, pa Salamanci i konačno u Parizu, 1528. U ratu između Francuza i Španjolaca čak se širio glas da će Francuzi okrenuti Španjolce na ražnju. A Ignacije pješke iz Barcelone u Pariz, 1037 km, gdje je na studiju proveo 7 godina. Svojim je Duhovnim vježbama dodao Pravila suosjećanja s Crkvom da u katolicima ojača savršen posluh “Svetoj Majci Crkvi hijerarhijskoj”. Postigao je stupanj doktora filozofije ili magister artium.
Na Veliku Gospu 1534. sedmorica pariških studenata, među kojima sv. Ignacije, sv. Franjo Ksaver i sv. Petar Faber, zavjetovala su se na Montmartreu (mons martyrum), da će hodočastiti u Svetu Zemlju i dati se u trajnu službu u siromaštvu i čistoći pod zastavom Kristovom. Ne budu li mogli za godinu dana poći, stavit će se Papi na raspolaganje, neka on odluči. Zaneseni su Isusovom istinom: “Što koristi čovjeku da tijelu svomu ugodi, a duši svojoj naškodi”! Kako su bili bez glavara, rekli su da im Isus bude glava Družbe.[6]
Godine 1535. Ignacije se teško razbolio, vratio se iz Pariza u Baskiju u bolnicu.
Ređenje. G. 1537. dolazi u Veneciju. Zajedno s ostalom šestoricom “isusovaca” zaređuje ga za svećenika biskup iz našega Raba, Vincenzo Negusanti, 24. lipnja 1537. a Mladu je Misu slavio do godinu i pol na božićnu polnoćku 1538. u Svetoj Mariji Velikoj u Rimu.
Družba. Budući da nisu mogli poći u Svetu Zemlju, zbog rata između Venecije i Turaka, za Uskrs 1538. Ignacije poziva svoje sudrugove u Rim i ozbiljno odlučuje utemeljiti novi Red, nazvati ga Družba Isusova. Sve su izložili Papi, Vrhovnom svećeniku, Glavi Crkve, Isusovu namjesniku na zemlji, Pavlu III. (1534.-1549.), stavljajući se potpuno njemu na službu “spremni ići posvuda, k Turcima i u novi svijet, k Luteranima ili drugima, k vjernicima i nevjernicima”.[7] Papa je 1539. usmeno, a godinu dana poslije i napismeno bulom Regimini militantis Ecclesiae – “Za upravu vojujuće Crkve” odobrio Družbu Isusovu, s članovima koji su poznati kao “poveri preti peregrini” – siromašni svećenici hodočasnici. Njegovi će redovnici biti u službi Boga, Crkve i ljudi. Oni su kao i drugi, ali ti doživotni zavjetovanici siromaštva, čistoće i posluha imaju i četvrti zavjet, ravan ovima prvima, a to je posluh Svetom Ocu. Papa s njima može direktno raspolagati. Poslati ih u bilo koju zemlju svijeta: u Kinu, u Bjelorusiju, u Brazil, na Madagaskar, k Turcima, k Luteranima, da otvore zavode za školu, sveučilišta, misije. Ignacijevi sudrugovi idu u misije po Europi, Aziji, Africi i Americi, on ostaje u Rimu razvijajući apostolat i pišući svojima pisma od kojih je očuvano 6.795, što cjelovitih što izvadaka.
Sv. Ignacije “utemeljio” je i neki ženski red. Javile se neke pobožne duše. Ali kako je na njih dvije-tri trošio više vremena nego na svoje tri provincije, ukinuo je i te tri ženske prije nego su se pravo i začasnile.[8] Ipak je jedna položila isusovačke zavjete, princeza Ivana Austrijska, kći Karla V., poznata kao jedina “isusovka” u povijesti.[9] Kažu da ima 11 ženskih kongregacija koje žive po isusovačkim statutima, ali isusovci za njih ne znaju.
Učilište Gregoriana – bogoslovija Germanicum. Želeći obnoviti Rim ne samo moralno nego i kulturno i znanstveno, utemeljuje Collegium Romanum 1551. Okuplja najučenije isusovce kao profesore za sveučilište koje se potom proziva u čast Grgura XIII. (1572.-1585.), njegova zaštitnika, Universitas Gregoriana, kojoj će se početkom 20. stoljeća priključiti Biblijski institut i Orijentalni institut. Godinu dana poslije, 1552. utemeljuje Collegium Germanicum-Hungaricum, odgajalište klerika za njemačke krajeve. On mu piše zavodska pravila. U to vrijeme piše Konstitucije Družbe, Ustav koji do sada nije doživio nikakve ustavne promjene, djelo kojim je želio da “njegova vojska može s najmanje troška postići najveća dostignuća”. Vrhovni poglavar, doživotni general, imenuje provincijale, poglavare, rektore sveučilišta i zavoda. Izabrani asistenti ili konzultori ne samo da Generala savjetuju, nego ga mogu u krajnjem slučaju, sazvavši skupštinu, suditi i svrgnuti s vlasti. Nikada se to nije dogodilo s ovim 31 generalom. Evo kakva treba biti generalova osoba: “povezana i familijarna s Bogom u molitvi, krjepostan čovjek, pun prave ljubavi i poniznosti i uzor podložnicima, mora obuzdati sve svoje strasti, biti pravedan i strog, dobrohotan i blag, velikodušan i jak, obdaren velikom inteligencijom i sposobnošću prosuđivanja, učenosti i razboritosti, tjelesno zdrav, dobra nastupa i prave dobi, te velike dobrote i ljubavi prema Družbi, zdrava suda i prikladne kulture”.[10] 24 karakteristike!
Preminuo je u kući pokraj crkve “Al Gesù” u Rimu, 31. srpnja 1556., ostavivši 1000 isusovaca. Njegov je slogan “Ad majorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju”. Čovjek sve većih želja. Nikada dosta za Boga.
Beatificiran je 1609., kanonizirao ga je 1622. godine papa Grgur XVI. Njemu je posvećena crkva sv. Ignacija u Rimu, a grob mu je u crkvi “Al Gesu”.[11]
___________________________
[1] R. P., “Obljetnice isusovačkih velikana Loyole, Ksavera, Fabera”, u: Obnovljeni život, 2/2006., str. 187-199.
[2] M. Korade – M. Aleksić – J. Matoš, “Ignacije Loyola”, u: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 8.
[3] Noviji hrvatski prijevod: I. Lojolski, Duhovne vježbe, Zagreb, 2001.
[4] Vidi “Ignacije Loyola”, u: Isusovci i hrvatska kultura, Zagreb, 1993., str. 14.
[5] J. Celinšćak, Duhovne vježbe sv. o. Ignacija Lojolskoga, Sarajevo, 1910.
[6] “Ignacije Lojola”, str. 16.
[7] G. Schurhammer, S. Francesco Saverio S. J., l’Apostolo dell’Oriente, Venezia, 1923., str. 30.
[8] Načela jezuita, Beograd, 1990., str. 203: Isabela Roser “godine 1543, već kao udovica, došla je u Rim i položila je zavjete pod vodstvom sv. Ignacija 25. XII. 1545. Izabela se 1547. vratila u Barcelonu i stupila u samostan naše Gospe od Jeruzalema koji se držao franjevačkog pravila, gdje je i sveto umrla”.
[9] G. De Rosa, Gesuiti, Roma, 2006., str. 41-42.
[10] Isusovci i hrvatska kultura, str. 23.
[11] “Ignazio de Loyola, santo”, u: Bibliotheca Sanctorum, VII., str. 674-705.
Izvor: Crkva na kamenu
