Na kraju godine uze župnik prozivnik za vjeronauk i poče računati pluseve i minuse kod djece. I veoma se iznenadi: samo je mačak imao sve pluseve. Nitko drugi. Bio je bez ijednog izostanka. Imao je čak i viška dolazaka. Vrijedni i dobri mačak. Zamisli se župnik nad ovom činjenicom. I odluči ovo nikomu živu ne kazivati. Ne, o ovome je bolje šutjeti.
Župnik je bio tužan. Nije očekivao toliku neodgovornost i oholost katoličkoga roditelja koji u vjeronauku svoga djeteta ne vidi ništa dobro: vjeronauk mu ne će ništa pomoći, kaže. A vjeronauk uči o Bogu. Znači, ovom roditelju Bog ne treba. Kako ne shvaća da njegovo dijete može igrati jer mu je Bog zdravlje dao, i ruke i noge, da može trčati i igrati. I zabijati golove! Ali ne, Bog i vjeronauk su nepotrebni. Žalosno, tužno, neshvatljivo.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu