Nakon što je jučer mons. Petar Rajič imenovan prefektom Papinskoga doma, s radošću i ponosom prisjećamo se njegova biskupskog ređenja koje je 2010. godine svečano proslavljeno u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Bio je to događaj od osobite važnosti ne samo za mjesnu Crkvu, nego i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
U nastavku donosimo dva teksta objavljena u “Crkvi na kamenu” (2/2010.) koji svjedoče o tim milosnim danima – o svečanom ređenju te o riječima i promišljanjima mons. Rajiča na početku njegove biskupske i diplomatske službe. Njegovo novo imenovanje prilika je da ponovno iščitamo ove retke i zahvalimo Bogu na putu kojim ga vodi u službi sveopće Crkve.
Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Državni tajnik Njegove Svetosti pape Benedikta XVI. kardinal Tarcisio Bertone na svečanom misnom slavlju u mostarskoj katedrali zaredio je novoga biskupa, svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije mons. Petra Rajiča, kao petoga biskupa Katoličke Crkve u BiH, koji je imenovan biskupom naslovne biskupije Sarsenterum iz 6. st. sa sjedištem u Stocu, apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Arapskim Emiratima i Jemenu, te apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku.
Katedrala Marije Majke Crkve zasjala je iščekujući ovaj dan, 23. siječanja, obasjana suncem, a mostarska bura nije spriječila dolazak vjernika koji nisu uspjeli ući u prepunu katedralu, te su na videozidu pratili svetu Misu koja je trajala dva i pol sata. Samo su se vatikanske zastave vijorile veselo na vjetru iščekujući svečani čin, a katedralna zvona pozivala su na molitvu. Svečano misno slavlje započelo je u 11 sati veličanstvenom procesijom s oko 200 svećenika i 32 biskupa i tri kardinala. Mostarska katedrala napokon je dočekala ovaj značajni dan ne samo za Mostar, nego i za cijelu Crkvu, u ovoj važnoj godini: 30. obljetnici mostarske katedrale i u Svećeničkoj godini. Pripreme u mostarskoj katedrali trajale su nekoliko dana. Cijela biskupija, osobito grad i građani Mostara iščekivali su ovaj događaj uključivši se u pripreme kako bi što bolje i dostojanstvenije ugostili biskupe, svećenike i ostale goste, te na taj način zahvalili ređeniku što je zaželio da biskupsko ređenje bude u istoj katedrali u kojoj je prije 23 godine bio zaređen za svećenika. Svećeničko ređenje bilo je na Petrovo 1987. god., a mlada Misa u Dračevu 5. srpnja iste godine pod geslom: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju! (Ps 40,8).
Uz glavnog zareditelja, kardinala Bertonea, suzareditelji su bili vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić i mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski upravitelj mons. Ratko Perić.
Na početku svete Mise okupljenima se obratio domaći biskup mons. Ratko Perić pozdravivši Državnoga tajnika Njegove Svetosti, zahvalivši mu što je došao podijeliti biskupsko ređenje našemu svećeniku mons. Petru Rajiču, i ostale kardinale, biskupe, redovnike i redovnice, predstavnike Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i sav vjerni puk koji je pokazao veliku vjeru i ljubav prema Crkvi, poglavito oni koji su stajali vani ne bojeći se hladnoga vjetra.
Kao što predviđa obred ređenja, ređenika su, nakon zaziva Duha Svetoga, pred glavnoga zareditelja dopratila dvojica prezbitera. Uslijedilo je čitanje apostolskoga naloga, dokumenta kojim je papa Benedikt XVI. naložio i odobrio da se Petar Rajič zaredi za biskupa, a zatim homilija.
Obraćajući se u homiliji novome biskupu kardinal Bertone uputio je riječi okrjepljenja i Papine pozdrave okupljenom puku, a zatim je govorio ređeniku naglasivši kako ga je Gospodin postavio kao upravitelja svoga stada kojemu treba biti vjerni sluga, poštovati svaku karizmu i raditi za dobrobit svih, gajiti zajedništvo, odgajati i bdjeti nad svojim narodom.
Nakon homilije kardinala Bertonea uslijedilo je svečano obećanje ređenika pred biskupima, svećenicima i vjernicima koji su se okupili na Misi da će uz Božju pomoć vjerno vršiti biskupsku službu, koja se očituje u nasljedovanju Krista, propovijedanju evanđelja i širenju Kristove Riječi, širenju Crkve kojom upravlja Petrov nasljednik, te brizi za Božji narod upravljajući ga putem spasenja.
Nakon zazivanja nebeske Crkve u litanijama Svih Svetih slijedio je središnji čin ređenja, polaganje ruku, a zatim molitva ređenja. Obred je završio s pet simboličnih čina, a svaki na svoj način označuju biskupsku službu: pomazanje svetom krizmom, predaja evanđelistara, prstena, mitre i pastirskoga štapa. Osim glavnoga zareditelja ruke su na glavu ređeniku položili svi prisutni biskupi.
Na svečanoj Misi bila su nazočna trojica kardinala, kardinal Tarcisio Bertone, Vinko Puljić i kardinal Josip Bozanić, 32 biskupa, 200 svećenika i oko 140 časnih sestara raznih zajednica. Među okupljenim vjernicima na svečanoj su Misi prisutstvovali roditelji novoga biskupa Petra, Liberan i Dominika, koji nisu mogli sakriti radost i oduševljenje, brat Viktor i sestra Marija, rodbina i prijatelji, te predstavnici javnoga i političkoga života.
Na kraju Mise okupljenima se obratio novozaređeni biskup i izrekao svoje zahvale.
Liturgijsko pjevanje predvodili su Katedralni oratorijiski zbor Mostar i Simfonijski orkestar Mostar pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića, a na orguljama je svirala s. Matea Krešić.
Budimo zahvalni Bogu na ovoj darovanoj milosti koja nam je dana na ovaj veliki dan i veliki događaj u cijeloj zemlji. Poželimo novozaređenom biskupu Petaru Rajiču obilje Božjega blagoslova, neka pod okriljem Duha Svetoga vodi mudro i hrabro zajednicu koja mu je povjerena, te da bude glasnik mira i jedinstva među Božjim narodom.
Sutradan nakon svečanosti u mostarskoj katedrali novi nadbiskup slavio je svetu Misu u rodnoj župi svojih roditelja Dračevu, što je također veliki i radosni događaj za sve nas i cijelu Trebinjsko-mrkansku biskupiju, na čijem se prostoru nalazi Petrova naslovna biskupija Sarsenterum. U ovoj je župi mons. Petar slavio 5. srpnja 1987. svoju Mladu Misu pod geslom: “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju” (Ps 40,8), a evo, učinio je to ponovno nakon 23 godine, 24. siječnja ove godine održavši svoju “drugu Mladu Misu”, ovoga puta kao novozaređeni nadbiskup, što je zapravo proslava njegova ređenja sa sumještanima svojih roditelja ali i sa svojima, za koje je ovo najveći događaj u povijesti njihove župe, te na cijelom prostoru donje Hercegovine i Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Po hladnom, ali sunčanom zimskom danu Gospodnjem oko dračevske crkve Uznesenja Marijina okupilo se silno mnoštvo naroda iz ove, ali i iz mnogih okolnih župa, da s novim nadbiskupom radosno slavi Boga Svemogućega. Svečana sveta Misa koju je predvodio nadbiskup započela je procesijom od župne crkve do vanjskoga oltara u župnom dvorištu. Prigodnim pozdravom Ivan Rajič, Petrov rođak, izrazio mu je srdačnu dobrodošlicu i zahvalu što nam je ukazao tu čast da svoju prvu svetu Misu kao nadbiskup slavi baš s ovim vjernicima, svojim mještanima i rodbinom. Nakon pozdrava, rodbina i prijatelji uručili su prigodne darove: sliku Put u Emaus akademskoga slikara Josipa Biffela iz Zagreba i nalivpero s posvetom. Također su i subraća svećenici za uspomenu nadbiskupu poklonili kalež s posvetom, kojeg je u ime svih uručio don Ivo Šutalo. Prigodnom recitacijom hrvatskoga svećenika pjesnika Izidora Poljaka Ja glasnik bit ću Božji nadbiskupova rodica počastila je njegovo uzvišeno poslanje.
U ime okupljenoga svećenstva i vjernoga puka nadbiskupa Petra pozdravio je i župnik don Ivica Boras, te ga pozvao da započne ovo svečano misno slavlje.
U svojoj propovijedi nadbiskup je naglasio kako ovo nije njegov dan nego dan Gospodnji u kojem ćemo svi biti zahvalni Bogu na njegovim velikim darovima kojima nas svakoga dana našega života s ljubavlju obasipa. Pozvao je vjernički puk da se svatko radosno i spremno odazove pozivu na koji ga svemogući Bog poziva. Nisu samo Papa, biskupi, svećenici i redovnici pozvani da izbližega slijede Božji put, nego i svatko od nas prima taj poziv od Boga. Svaki je od nas ud Kristova Tijela. Budimo uvijek zahvalni Bogu na tom pozivu, naglasio je nadbiskup. Posebno se zahvalio svojim župnicima, dračevskom don Ivici Borasu i župniku iz Mississage u Kanadi vlč. Ivici Kecerinu. Pozvao je i mlade da se ne boje poći ako ih Gospodin pozove u svećeništvo ili redovništvo. Sav je okupljeni narod jednodušno pratio svaku izgovorenu riječ nadbiskupovu i unatoč hladnom vremenu osjetila se toplina koja je bila u srcima svih prisutnih.
Svetu misu svojim pjevanjem uzveličao je zbor sastavljen od tri klape Regina mundi iz Gabele Polja, Signum iz Čapljine i župna klapa Angelus pod vodstvom gđe Slavice Eldić. Posebno iznenađenje msgr. Petru bili su njegovi mještani koji su ga počastili pjesmom Krist na žalu uvježbanom i pripremljenom baš za ovaj svečani događaj. Također na svoj način, na kraju svete Mise, svoj “poklon” msgr. Petru uručili su i HKUD Luke narodnom pjesmom i plesom.
Zahvalivši najprije dragome Bogu, a zatim okupljenom vjerničkom puku, msgr. Petar je pozvao sve na uzajamnu molitvu jednih za druge da bi svatko bio ustrajan na životnom poslanju na koji nas Bog poziva. Nakon svete Mise i podijeljenoga biskupskog blagoslova svi okupljeni su se uputili u Hrvatski dom u Doljanima na zajedničko druženje i proslavu ovoga veličanstvenoga događaja. U Doljanima je do dugo u noć odjekivala radosna domoljubna i vjernička pjesma ispunjena ponosom na ovoga sina našega kraja.
Crkva na kamenu, 2/2010., str. 22-24.
Intervju s mons. Petrom Rajičem, novozaređenim nadbiskupom i novoimenovanim nuncijem i delegatom u arapskom svijetu pokrivajući praktično sedam država, a od njih pet održavaju diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.
Za slobodu nas Krist oslobodi
Preuzvišeni, odlazite kao predstavnik Svetoga Oca u zemlje u kojima su katolici malobrojni, a muslimani izrazita većina. Koje specifičnosti nosi Vaša misija u odnosu na tamošnju Crkvu, ali i civilne vlasti?
– Gledajući na statistike, u samom Kuvajtu ima oko 300.000 katolika, a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima oko pola milijuna, što je više od ijedne naše biskupije u BiH. Nema ni jedne biskupije u ovoj regiji, nego postoje apostolski vikarijati, što su crkvene pokrajine još u razvoju. Biskup, apostolski vikar u Kuvajtu je Talijan, a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima stoluje drugi biskup, Švicarac, koji je odgovoran za cijeli poluotok osim Kuvajta. Mali je broj svećenika i časnih sestara, i prisutni su razni istočni obredi Crkve: maroniti, siro-malabarci, siro-malankari i armenci. Nemaju dovoljno crkava za bogoslužje i katolici čine manjinu ali su značajni, i prisutnost Crkve u tim državama može se gledati kao malo sjeme koje mora proklijati i rasti, postupno i strpljivo, da bi rodilo pravim plodovima. Zato Sveta Stolica želi sačuvati i još više razvijati dobre diplomatske odnose s ovim zemljama, za još bolje upoznavanje i još veće povjerenje među katolicima i muslimana. Radit ću i zalagati se, dakle, kao i moji predšasnici, za dobro Crkve, za sve što je potrebno za normalan život katolika u tim zemljama.
Kako ste doživjeli da Vam je prigodom imenovanja dodijeljen naslov nadbiskupa Sarsenteruma, biskupije koja se nekoć nalazila na prostorima današnje Hercegovine?
– Veoma me obradovala vijest da su s našega prostora uvrštene tri drevne biskupije u popisu naslovnih biskupija Crkve, tj. Cibalae, Epidaurum i Sarsenterum. Nadbiskup Nikola Eterović, koji je sve donedavno imao Sisak kao naslovnu biskupiju, s osnutkom nove biskupije u tom gradu, izgubio je svoj naslov i dobio Cibalae, koja se nalazi kod Vinkovaca. Epidaurum se nalazi na području Cavtata, a Sarsenterum kod Stoca u Istočnoj ili Donjoj Hercegovini. Počašćen sam što mi je dodijeljeno naslovno sjedište koje se nalazi na području Trebinjsko-mrkanske biskupije, čiji sam član kao svećenik i odakle potječu moji roditelji.
Rođeni ste i odrasli u Kanadi, zemlji slobode. Međutim, teološki studij pohađali ste u Sarajevu. Kako je za Vas tada izgledalo privikavanje i dolazak u zemlju koja je bila s druge strane željezne zavjese?
– Nije bilo lako napustiti obitelj, dom, slobodu i kanadski standard života, ali više me je vukla želja za svećeništvom i ostvarivanjem Božjega plana. Biskup Žanić očinski me primio i pratio kroz godine studija, a u sarajevskoj bogosloviji naišao sam na dobar prijem kako kod profesora i poglavara, tako i kod kolega bogoslova iz svih naših biskupija. Što se tiče bivšega režima, nisam doživio neke posebne neugodnosti, iako sam znao da su me imali “na oku”, jer su vjerojatno razmišljali da bi ovaj koji dolazi iz hrvatske emigracije mogao “negativno utjecati” na kolege i ugroziti njihovu viziju društva i državnoga uređenja.
Dio školovanja proveli ste i na vjerojatno najelitnijem katoličkom visokom učilištu – Papinskoj crkvenoj akademiji. Čitatelji bi sigurno voljeli nešto više znati o toj instituciji.
– Akademija je zapravo Zavod gdje borave i studiraju svećenici koji se spremaju za diplomatsku službu Svete Stolice. Tijekom studija u Rimu, svećenici osim što se specijaliziraju u teologiji ili filozofiji i rade na magisteriju i doktoratu, u ovoj Akademiji slušaju nekoliko specifičnih predmeta koji su usko povezani s budućim radom u Nuncijaturama, tj. veleposlanstvima Svete Stolice u svijetu. Ti predmeti su iz povijesti papinstva i Crkve, međunarodnoga prava, diplomacije Svete Stolice i diplomatskog dopisivanja. Također, polaže se i ispit na kraju studija iz cijele materije, a pitomci također imaju mogućnost učenja stranih jezika. Svi ovi predmeti koji se odslušaju, kao i zajednički život u Akademiji, pomažu pitomcima u njihovoj pripravi za budući rad kao izaslanici Svetoga Oca Pape i dužnosnici Svete Stolice.
U svom doktorskom radu bavili ste se pitanjem slobode religije u Hrvatskoj nakon 1945. Danas smo suvremenici sekularnih društava u kojima križevi i jaslice često postaju smetnja, u kojima se ne čestita Božić nego uopćeno blagdani ili čak praznici… Kako gledate na slobodu religije u kontekstu ovakva suvremenog relativizma?
– Bivši su komunistički režimi progonili, zabranjivali i u mnogočemu ograničavali vjerske slobode i “zatvorili Crkvu u sakristiju”, tolerirajući postojanje ali ne dopuštajući slobodno izražavanje vjere. Vjernici su bili lišeni vjerske slobode, često progonjeni i diskriminirani zbog njihova vjerskog uvjerenja. To su bili pokušaji izbacivanja Boga i vjere iz društva i uopće utjecaja duhovnih vrjednota na čovjekov život. Pojedini centri moći žele Crkvu i danas ušutkati, ne žele joj dati pravo govora i zato izmišljaju načine kako bi čak i zakonski izbacili Boga iz Božića, uklonili križeve iz javnih prostora, i tako umanjili i omalovažili značenje vjere za čovjeka u današnjem modernom svijetu. Ovakva relativizacija vjere i svega religioznoga u suvremenom svijetu veliki je izazov za Crkvu, posebno na kršćanskom Zapadu, gdje bi čovjek najmanje očekivao ovakvo protivljenje baš zbog kršćanskih korijena i baštine tih zemalja. Sloboda vjere je ozakonjena i zajamčena u mnogim državnim ustavima i međunarodnim poveljama, no stječe se dojam da se jedino kršćanstvo, posebno katoličanstvo smije danas napadati, kritizirati i javno prozivati. No, Crkva se bori za svoju slobodu od samoga početka kršćanstva i ostat će zauvijek poput samoga Krista – znak osporavan. Zbog toga je u svim vremenima pozvana svjedočiti one Božje, trajne, vječne vrjednote koje izgrađuju čovjeka i svijet u kojemu živi. Zato je na nama vjernicima, koji tvorimo narod Božji, tj. Crkvu, da strpljivo, hrabro i odvažno svjedočimo životom i primjerom, u konkretnim djelima, našu nesebičnu ljubav prema čovjeku, prema narodu, prema Domovini, koliko vjerujemo, ljubimo i držimo do Boga.
Više od petnaest godina proveli ste u diplomatskoj službi Svete Stolice. Koje bi bile prednosti i osobitosti te diplomacije s obzirom na Crkvu i s obzirom na svijet?
– Diplomacija Svete Stolice drugačija je od drugih država, zbog specifičnosti misije i poslanja Crkve, koja je od Krista primila nalog “idite i propovijedajte evanđelje”. Dosadašnje iskustvo u nuncijaturama i u Državnom tajništvu dalo mi je više prilika vidjeti pozitivni utjecaj Crkve u svijetu. Rad oko širenja evanđelja, imenovanje biskupa, katolički odgoj, karitativne akcije, promocija ekumenskog i međuvjerskoga dijaloga, njegovanje mira i dobrih odnosa između država i naroda, područja su na kojima se Crkva trajno zalaže i vrši neizmjerno pozitivnu ulogu u svijetu. Iako Crkva nema financijsku niti ikakvu vojnu moć, prednost Crkve baš je u tome što se zalaže za opće dobro čovjeka i svijeta. Diplomacija Svete Stolice prepoznatljiva je i po tome što ona nema sebičnih interesa jer ono što Crkva traži za sebe želi ujedno i drugima.
Često Vas se moglo vidjeti neposredno uz papu Benedikta XVI. na audijencijama i državničkim primanjima. Kakva iskustva i sjećanja nosite kao jedan od njegovih bližih suradnika u Prefekturi Papinskoga doma?
– U rujnu 2003. bio sam imenovan Dvorskim prelatom Njegove Svetosti ili komornikom. Imao sam čast i privilegiju biti uz papu Ivana Pavla II. sve do njegova preminuća i kasnije sa sadašnjim papom Benediktom XVI. u njihovim privatnim audijencijama. Tijekom tih audijencija susreo sam gotovo sve biskupe svijeta, jer su redovito dolazili u pohod Ad limina apostolorum, da bi izvijestili Svetoga Oca i Svetu Stolicu o stanju u njihovim biskupijama. Često su dolazili državni poglavari, predsjednici vlada, drugi ministri i važni ljudi iz civilnoga društva. Kroza sve ove susrete i iskustva, mogao sam primijetiti kod obojice Papa njihovu izvornu, istinsku dobrotu prema ljudima, njihovo svećeničko srce, očinsku i pastirsku brigu za Crkvu, i divan primjer jednostavnosti i poniznosti, što se ne može zaboraviti.
Koji su elementi prisutni u Vašem nadbiskupskom grbu, i zbog čega ste ih izabrali?
– Biskupski je grb u obliku kaleža i sličan je nacrtu grba sadašnjega pape Benedikta XVI. Crvena dominantna boja simbolizira žarku ljubav Božju prema čovjeku i svijetu. Dva crvena polja koja se šire na desno i na lijevo podsjećaju na kanadsku zastavu koja ima dva crvena polja na rubovima. U središnjem polju stoji i hrvatski grb. U pozadini su dakle zemlje rođenja i narodnosti, Kanada i Hrvatska. Svi su simboli grba u zlatnoj boji. U samoj sredini nalazi se Kristogram, prva dva slova imena Kristova na grčkom jeziku, koja označuju Krista kao središte i cilj naše vjere. U gornjem lijevom polju stoji osmokraka zvijezda koja simbolizira Blaženu Djevicu Mariju, Majku Isusovu i duhovnu Majku našu, koja se naziva i Zvijezda jutarnja, a u desnom polju školjka u obliku srca, koja podsjeća da smo hodočasnici kroz ovaj život na putu prema Srcu, odnosno prema vječnosti.
Što je poruka Pavlovih riječi koje ste uzeli za svoje geslo – “Za slobodu nas Krist oslobodi?”
– Ovim se geslom želi izraziti ono što bi svaki čovjek u dubini duše htio ostvariti u svome životu - odgovornu slobodu! Sloboda na duhovnom području, da ne bude pod utjecajem ikakva zla, počevši od grijeha, pa i svega što bi moglo čovjeka odvesti u duhovno ili tjelesno ropstvo. Za ovakvu slobodu Krist nas je oslobodio svojom žrtvom na križu i osposobio nas da živimo kao slobodna djeca Božja, da mu “služimo bez straha” (Lk 1,74), u radosti i odanosti, njemu vjerni i do kraja života zahvalni za veliki dar spasenja koji “od punine njegove svi mi primismo” (Iv 1,16).
Moji su roditelji napustili svoju rodnu Hercegovinu i otišli u Kanadu kako bi osnovali svoju obitelj u slobodi. Njihova su imena s malom igrom riječi prisutna u biskupskom geslu koje je uzeto iz poslanice sv. Pavla Galaćanima 5,1: “Za slobodu nas Krist oslobodi.” Na latinskom: Christus Dominus nos liberavit. Christus: Krist je izvor, središte i vrhunac; On je Dominus: tj. Gospodin, (majčino ime je Dominika); On nas za slobodu oslobodi: nos liberavit (očevo ime je Liberan). Preko Dominike i Liberana upoznao sam Krista, i nikada ne ću dovoljno zahvaliti Bogu za taj dar.
Crkva na kamenu, 2/2010., str. 26-28.
Izvor: Crkva na kamenu
