AsiaNews – 25. kolovoza 2021. V. Rozanski opisuje službeni pohod carigradskoga ekumenskog patrijarha Bartolomeja Ukrajini prigodom 30. obljetnice njezina osamostaljenja od Sovjetskoga Saveza. Državni se blagdan slavi 24. kolovoza. Patrijarh je potpisao priznanje autokefalije pravoslavne Crkve u Ukrajini 6. siječnja 2019., nakon što je 15. prosinca 2018. u Kijevu održan Ujediniteljski sabor triju Crkava do tada postojećih i razjedinjenih u zemlji. Patrijarha je u Kijevu primio mitropolit Epifanije Dumenko, predsjednik Vladimir Zelenski i članovi Rade, ukrajinskoga parlamenta.
Stotine ljudi, vjernika Pravoslavne Crkve moskovske poslušnosti, protestiralo je protiv “šizmatičkoga” Patrijarha i glasilo se molitvama ispaštanja, praćeno proruskim mitropolitom u Kijevu Onufrijem Berezovskim.
Patrijarh nije sudjelovao u svečanosti neovisnosti Ukrajine koja je u poslijepodnevnim satima upriličena u katedrali sv. Sofije i kojoj je predsjedao mitropolit Onufrije, koji je Bartolomejevu odsutnost postavio kao uvjet. Osim toga, predsjednik Zelenski, na Bartolomejev prijedlog, ustanovio je “blagdan državnosti Ukrajine”, odvojen od nezavisnosti. Održava se 28. srpnja, na dan pokrštenja Rus-a [tako se u 10. stoljeću zvala zemlja koja je danas Ukrajina] u Kijevu, čime je identificiran kao početak povijesti “ukrajinske države”.
Prije 30 godina ukrajinski vrhovni sovjetski organ odobrio je proglašenje neovisnosti o SSSR-u, što je bio početak njegova raspada i autonomna postojanja ukrajinske države, stoljećima podijeljene između Poljske i Rusije. Crkveni se spor rasplamsao ubrzo nakon događaja 1991., s prvim zahtjevima za autokefalijom i jednostranim samoproglašenjem Kijevskoga patrijarhata kojemu je na čelo stao mitropolit Filaret Denisenko, danas 92-godišnjak.
U povijesti nacija s pravoslavnom tradicijom crkvena je jurisdikcija temeljni element identiteta, usko povezan s političkim događajima. Sama Rusija dala je vrhunski primjer za to, proglašenjem Moskovskoga patrijarhata 1589., stečena od Carigrada ne bez sile, kako bi se uzdiglo “jedno istinsko pravoslavno kraljevstvo”. Danas je Bartolomej u Kijevu, prvi put od potpisivanja Tomosa o autokefaliji, kako bi vratio sve Crkve u tradiciju prvoga tisućljeća, u kojoj je – prema njegovim riječima – “Carigrad uvijek imao veliku povlasticu: žrtve, za dobro opće Crkve”.
U svom pozdravu ukrajinskim vlastima i stanovnicima, ekumenski je patrijarh zahvalio Presvetom Trojstvu što mu je dopustilo da posjeti dugotrpljivu ukrajinsku zemlju, krsni zdenac Rus-a, slavni Kijev gdje je sveti knez Vladimir položio nepokolebljiv temelj za vjeru u Krista, primljen od velike Crkve “Novoga Rima”.
Bartolomej je dodao da se osjeća kao kod kuće na ovom mjestu i s ovim narodom. Ne zato što je već bio ovdje ili su bili njegovi slavni prethodnici, nego zato što je Kijevska mitropolija, unatoč suprotnim trubama koje su odzvanjale, od početka neodvojiv dio “našega vlastitog kanonskog područja”, “čak i ako su ga neke povijesne okolnosti i ljudsko nasilje od nas odvojili, ali ne zauvijek”.
Carigradski je patrijarh ponovio da je on bio “prva stolica” i za sve ostale Pravoslavne crkve: “Rusije, Srbije, Rumunjske, Bugarske, Grčke, Poljske, Albanije, Češke i Slovačke, jednom riječju svih novih Crkava nastalih iz našega tijela”. Završavajući svaku raspravu o pravoslavnom primatu, Bartolomej je istaknuo: “ne pamtimo razočaranja i poniženja, uvrjede i patnje, nego uvijek idemo naprijed putom oproštenja, krjeposti i ozdravljenja za svu svoju djecu bez isključenja”. Politika se, kaže, mora kloniti crkvenoga života, što je teško postići u tradicijama pravoslavne skladbe između prijestolja i oltara.
* Ekumenski patrijarh Bartolomej insistira na svojoj crkvenoj ulozi, ali je nemoguće raskinuti spregu “trona i amvona”, pogotovo ondje gdje se više ističe vatrena nacija negoli mlaka religija. A u pravoslavlju svaka autokefalna Crkva ima svoj trn nacije, nacionalizma, etnofiletizma, koji više prijeti nego što omogućuje rascvat zdrava crkvenoga života. SPC dosljedno ne priznaje niti drugima daje da je priznaju, ni Makedonsku pravoslavnu Crkvu, a isto tako ni onu Crkvu u Crnoj Gori. Ali povijest poučava da će se sve tijekom vremena smiriti i – priznati.
Izvor: Crkva na kamenu