Kada smo u situaciji “biti ili ne biti”, kad nam životni čamac tone, tada žarče molimo. Neki jedino tada i mole. A kad je sve u redu, onda ne mole. Upravo nas crkveno zvono upozorava da trebamo svaki dan moliti, a ne da znamo koliko je sati. Sjetiti se dragoga Boga i ujutro, i na podne i navečer.
Brzo otvori vrata zvonika, dohvati konop i povuče koliko je mogao. Jače nego je potegao da upali motor. Zazvoni od prve! Usred mrkle noći poče zvonit zvono. Potegnu ponovo. Zazvoni još jače. Potegnu i treći put. Noć se prolamala od zvonjave. Narod se po okolnim kućama počeo buditi i izlaziti na prozore. Što se događa? Probudio se i župnik. Je li to sanja ili netko zvoni usred crne noći. Tada Tonći iziđe, stade ispred zvonika i poče vikati: – Bit ću zvonar! Velečasni, bit ću zvonar. Ne odustajem.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu