Blago onomu tko nađe Isusa

Foto: Cnak

ŠIPOVAČA-VOJNIĆI – Šipovača-Vojnići jedna je od pet hercegovačkih župa posvećenih Presvetomu Srcu Isusovu (druge su: Crnač, Čeljevo, Kongora, Potoci). Na svetkovinu Srca Isusova, u petak 23. lipnja 2017., u Šipovači, u Ljubuškom dekanatu, još je k tomu i sveta krizma koju je za vrijeme misnoga slavlja podijelio biskup Ratko Perić. Djevojački je zbor svojim uvježbanim pjevanjem pratio svetu Misu.
Dvadeset i osam krizmanika na znak zvona stalo je u procesijski red u crkvenome dvorištu i ušlo u župnu crkvu punu vjernika. Pred oltarom dvoje krizmanika pozdravilo je biskupa. “Ne dajemo Vam cvijeće, nego srca da ih ispunite darovima Duha Svetoga”, tako reče djevojka krizmanica. Iskreno i pobožno. Nakon što je izrazio dobrodošlicu i župnik don Jozo Čirko, biskup je zahvalio na pozdravima i potaknuo sve misare na čin kajanja pred Božjom ljubavlju, jer kada god griješimo protiv Boga i Božjega zakona, izravno vrijeđamo Srce Isusovo, u kojem je “sva punina Božanstva”. Biskup je spomenuo da će u svetoj Misi osobito moliti za nova duhovna zvanja u našim biskupijama.
Biskup je u propovijedi govorio o rečenici iz misnoga Evanđelja: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti… učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11,28-29).
Koji su izmoreni i opterećeni? Isus ne misli u prvom redu na one koji su takvi zbog fizičkih napora i raznih zemaljskih opterećenja, nego misli na one koji se svojski trude i traže Isusa – Istinu, Put i Život – njegovu Ljubav i njegov vječni Zakon. Ovo se traženje odnosi čak i na samu Blaženu Djevicu Mariju i na Svetoga Josipa, koji su “izgubili” dječaka u Hramu i tri ga dana tražili.
Ovaj je događaj s 12-godišnjim dječakom Isusom mogla pričati Gospa evanđelistu Luki koji je bio ispitivao one “koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi”. Gospa bijaše i očevidac i službenica Riječi Gospodnje! Roditelji mislili da je Dječak ušao u njihov plan obiteljskoga života. Međutim, potresno iznenađenje na nekom počivalištu na putu od Jeruzalema do Nazareta. Isusa ovaj put nema ni kod Marije, ni kod Josipa, a već su prilično odmaknuli od Jeruzalema, dan hoda. Uvjereni su bili da je među suputnicima, a ono prava i neviđena tragedija!
Marija: Sada mi je u ovoj životnoj kušnji pobuditi najveći stupanj vjere u Boga, u njegovu očinsku providnost i ljubav… Učini mi sada veliko djelo, Svesilni!
I Josip: Gdje je sada onaj anđeo Gospodnji da mi zapovjedi, barem u snu, da uzmem Dijete i Majku njegovu? Kako me ostavio na suhu, u pustinji tame, u tunelu vjere! I umjesto da nam ovo hodočašće bude najljepša uspomena, postalo nam je najveća životna sramota. Samo je na nama zvono i odgovornost. Nije ni na Herodu ni na Herodovim sinovima… Ni na policiji.
Marija i Josip ne traže Isusa ondje gdje on “mora biti”, u Hramu, kod Oca. Ljudi im se čude: Sav narod ide iz Jeruzalema obavljena posla u religioznom smislu, a njih dvoje idu u Jeruzalem kao izgubljena čeljad. Dok roditelji žalosni traže Isusa po gradu, Isus razgovara sa svećenicima, pismoznancima i farizejima. Sluša ih i postavlja im pitanja: “Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim” (Lk 2,47). Svećenici se zadivili, a roditelji se iznesvijestili. Nakon što su ga našli i on im rekao da mora biti u kući Oca svojega, oni ne razumješe riječi koju im reče.
Marijina je veličina, ne u znanju i razumijevanju, nego u razmišljanju i vjerovanju. Ona je stalna učenica Gospodnja. Stalno nešto uči, razabire, doznaje. I stalno vjeruje i napreduje u toj vjeri. Ovdje valja istaknuti: Kad su Marija i Josip Isusa našli, tek se onda nisu snašli. Stavljeni su pred novu tajnu, novi čin vjere. Očito je 12-godišnjak svojom sviješću i poslanjem nadišao i Mariju i Josipa. Ali od onoga milijuna hodočasnika koji se sručio u Jeruzalem tih pashalnih dana, samo je ovo hodočašće, Josipovo i Marijino, uspjelo: donijelo silna roda i vjere i ljubavi! I ušlo u Sveto Pismo.
Ako su, dakle, Marija i Josip u svome životu tražili Isusa, koliko mi više moramo činiti isto na svome putu.
Krizmanici su od početka do kraja bili uposleni u obredima svete Mise: u pozdravima, u biblijskim čitanjima, u molitvama vjernika, u prinošenju darova, u zahvali na svršetku prije blagoslova. Župnik je don Jozo počastio biskupa i braću svećenike, i iz okolnih župa, i iz susjedne Dalmacije.

Izvor: Crkva na kamenu