Kada bi netko prije 25 godina, bez obzira na to koliko duboko vjerovao u promjenljivost povijesnih zbivanja, pomislio da će župa Nevesinje, inače materijalno i ljudski potpuno uništena i raseljena, za dva desetljeća doživjeti ikakav duhovni i materijalni rast i procvat, gotovo nerealan gledajući ljudskim okom, brzo bi odustao od takva razmišljanja. Međutim, da je Bogu ipak sve moguće, pa i “od kamenja podići djecu Abrahamovu” (Mt 3,9), jedan od najboljih dokaza jest upravo ova prostorno najveća hercegovačka župa, jedna od onih – kada je riječ o Katoličkoj Crkvi, njezinim vjernicima i crkvenim dobrima – najviše opustošenih župa u ovoj zemlji Hercegovoj.
Predbožićno i božićno vrijeme 2017. u nevesinjskoj je župi, u njezinim istočnim i zapadnim krajevima, svečano proslavljeno, a iz kapelica i iz crkava Nevesinja, Foče i Čajniča odjekivale su, činilo nam se kao nikada do sada tako složnim glasovima upućene, molitve i pjesme Ocu nebeskomu. Župnik nevesinjski, don Ante Luburić, koji se o ovoj župi pastoralno brine od 1999. najprije kao župni upravitelj, a od 2009. godine kao župnik, nastojao je, posebno i u ovo vrijeme, kako to redovito čini, doći do svakoga povjerena mu vjernika te svakomu ponuditi da i u sakramentu ispovijedi izmiren s Bogom dočeka svetkovinu Božića.
Već u četvrtak uoči 4. nedjelje Došašća organizirano je da se u Foču i Čajniče, kao i okolna manja mjesta, tamošnjem katoličkom puku dostave božićni obiteljski darovi. Sve je to dar dobročinitelja ove župe: za Čajniče je obiteljske pakete darovao don Jozo Blažević, župnik Vinjana Hercegovačkih, sa svojim župljanima, a za Foču gospodin Milenko Čović iz Mostara, s krugom poslovnih ljudi i prijatelja. I nije ovo prvi, nego već tko zna koji put da se, uz druge dobročinitelje, don Jozo i gospodin Milenko sjete ovih, jedino ne od Crkve zaboravljenih katolika. Župljani su zahvalni Bogu i dobročiniteljima na božićnom sjećanju i čestitki.
Uslijedila su potom četiri blagoslovljena dana. U petak, prije dolaska u Foču i tamošnju župnu kuću s kapelicom Presvetoga Srca Isusova, prolazak kroz snijegom prekrivena brda (Čemerna) i kanjone rijeka (Sutjeske, Jabučice, Hrčavke…) te kratko zadržavanje, prije samoga ulaska u Foču, uz jedan vrijedan spomenik – Vrelo Albori iz 1906. godine, podsjetnik na zlatna fočanska vremena, a danas, na žalost, zapušteno. Ovo je vrelo krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, na inicijativu Fočaka Mihaela Čabrajića, sina Zdenkova, bilo obnovljeno. Međutim, lijep spomenik, koji svojim arhitektonskim izgledom i danas svjedoči o razini kulture života u Foči u vremenu njegove gradnje, ponovo čeka neku novu inicijativu.
U župnoj kući blagdanski ugođaj za koji su se pobrinuli domaći župljani i župljanke. A iste večeri pohod obitelji Koderman, nedaleko od župne kuće, kako bi župnik svomu najstarijem, 96-godišnjem župljaninu, na poziv njegove obitelji, udijelio potrebne sakramente u njegovoj visokoj starosti i u teškoj bolesti.
Subota, dan uoči 4. nedjelje Došašća, bio je put u Čajniče, u najistočniji dio župe. Prije dolaska među tamošnju katoličku zajednicu u mjesnoj crkvi sv. Benedikta, zastalo se na dvjema postajama. Prva je bila, odmah po izlasku iz Foče, Most princa Karla kako bismo pogledali završne radove na njegovoj obnovi. Most je, naime, pred kraj posljednjega rata uništen. Inače, gradnja ovoga željeznog mosta počela je u lipnju 1882., dovršena je 22. listopada 1884., a projektirao ga je austrougarski natporučnik Kirchbaumer. Upravo na mjestu ovoga, današnjeg mosta, od starine, barem od početka 17. stoljeća, stajala je, više puta popravljana i dograđivana, drvena skela za prijelaz preko rijeke Drine, preko koje je 1612. godine, na svom putovanju kroz Foču, na starom dubrovačkom karavanskom putu, kako i sam izvješćuje, prelazio i hrvatski misionar, rimski isusovac Bartol Kašić, koji je tada u Foči služio svetu Misu i propovijedao “dalmatinskim jezikom”.
Druga postaja bila je u gradu Goraždu, uz obalu Drine, na mjestu stradanja bl. Jule Ivanišević i njezinih triju susestara Antonije, Bernadete i Krizine, dok je četvrta, Berchmana “nestala” negdje u sjetlinskoj šumi 23. prosinca 1941., poznatijih kao Drinske mučenice zavjetovane čistoće. Tu smo, pred spomenikom podignutim dan nakon njihove beatifikacije 2011., upalili pet svijeća i pomolili se za zagovor ovih pet blaženih mučenica da i nama pokazuju put kroza sjajne rajske dveri.
Čajniče, pokriveno snijegom, danas kao da spava. Sve što se u ovom gradiću zbiva, danas je pred katoličkom crkvom. Nekoliko župljana crkvu je iznutra uredilo, a drugi sređuju prilaz. Zimsku tišinu grada razbija zvuk zvona s katoličke crkve, koji pola sata prije svete Mise poziva i preostale župljane da hvalu dadnemo Gospodinu Bogu našemu. Okićeno božićno drvo u crkvi i jaslice ispred oltara kazuju da je Božić pred nama, ali četvrta upaljena svijeća na adventskome vijencu ipak upozorava da smo još uvijek u vremenu Adventa, bolje reći dan uoči posljednje adventske nedjelje. Pravu zimsku hladnoću ovoga dana, kako u gradiću tako i u samoj crkvi, umnogome je ublažila toplina čistih ljudskih srdaca, radosnih zbog slavlja svete Mise i susreta sa župnikom don Antom, kao i sama krasna crkvica čije su klupe ispunili domaći vjernici. Župnik je prenio Biskupovu božićnu čestitku vjernicima, a poslije svete Mise otpočelo je predblagdansko okupljanje i susret župljana sa župnikom u susjednome ugostiteljskom objektu na uzajamno čestitanje. U poslijepodnevnim satima župnik je pohodio obitelj Josipa Gašpara koji se s velikom ljubavlju, zajedno sa suprugom Mirjanom, brine za mjesnu katoličku crkvu. Kod Gašparovih ugodno i toplo pravo predbožićno ozračje i na stolu i u razgovoru.
Na povratku iz Čajniča, spuštajući se niz prijevoj Kozaru u smjeru Goražda, zaustavljamo se kako bismo u udolini vidjeli naselje Križevci, odnosno srednjovjekovno mjesto Križevo koje se spominje 1468. godine kao značajno rudarsko mjesto s 88 kuća, sve kršćanske, a potom 1477. godine sa 114 kršćanskih i jednom muslimanskom kućom. Do 1585. godine Križevo je bilo aktivan rudnik, da bi nadošlim osmanlijskim nametima rudarska proizvodnja opadala i stanovništvo se smanjivalo. Danas je, pod imenom Križevci, tek zaselak sela Uhotići.
Nedjelja, Badnji dan, ujedno i posljednja adventska nedjelja. Zubato prosinačko sunce nad Fočom. Već u prvim jutarnjim satima počeli su pristizati vjernici, najprije oni iz okolnih fočanskih sela – Kopilova, Brda, Miljevine, Mješaja, potom iz Trnovača, Broda na Drini, Avdagića Luke te iz sama grada. Svima njima župnik je bio na raspolaganju za svetu ispovijed, kojoj su mnogi i pristupili. Kapelica, Oratorij Presvetoga Srca Isusova, danas su potpuno ispunili domaći župljani. Oko oltara četiri ministranta, tri osnovnoškolca i jedan gimnazijalac, te četrdesetak župljana, među kojima najmlađa 6-godišnja Ema, skladno mole i pjevaju. Danas su svi nekako posebno radosni. “Puna crkva”, bio je komentar većine župljana. I ovdje je, kao i u Čajniču, župnik prenio Biskupovu božićnu čestitku, kao i pozdrave brojnih svećenika koji su na poziv domaćega župnika u proteklome vremenu pohodili ovaj dio župe, ali i Eve Popp iz Njemačke i drugih dobročinitelja. Svima njima, na blagdanskim darovima i drugim izrazima pomoći, župljani su iskreno zahvalni. Međutim, uza sav blagoslovljen dan okrunjen svetom Misom, i župnik i župljani primili su – još jedan dar. Naime, koliko god to u drugim naših krajevima nije toliko vidljivo, ovdje ipak jest: filijala Foča vidjela je danas još jednu župljanku, i to iz obližnjega mjesta Miljevina. Ova je gospođa, rođena u župi Husino kod Tuzle, posebno radosna što je dio ovakve lijepe i skladne žive katoličke zajednice u Foči. I nama je ovo lijep i radostan podatak da je u jednome neveliku mjestu Miljevini kod Foče ovo šesta osoba katoličke vjeroispovijesti, koja svoju vjeru prakticira i koja želi imati kontakt s Crkvom. S novom župljankom ovo je pedeseti obiteljski dom na području Foče u kojemu žive katolički vjernici. Nedjeljni susret poslije svete Mise na čašćenju i čestitanju u župnoj kući okupio je znatan dio misara, dok su drugi žurili kako bi na vrijeme sve pripravili za sutrašnji Božić. Među domaćim župljanima bila je i jedna pravoslavna gospođa, koja je poželjela nazočiti svetoj Misi, jer je, kako i sama kaže, već odavno katolička župna kuća i kapelica privlače. I nije ona, zaista, jedina. Mnogi Fočaci rado dolaze susresti se sa župnikom, vidjeti župnu kuću i kapelicu, pomoliti se u njoj na svoj način, a svatko posebno cijeni iskazano poštovanje i izrečenu lijepu riječ. I opet se vrate. Tako je ova župna kuća, u istočnome dijelu nevesinjske župe, smještena na istaknutu brijegu u središtu Foče, postala svojevrsno svjetlo koje privlači dobrom i lijepom riječi.
Radosni zbog posebno lijepih zbivanja u Foči, ali i u Čajniču, gdje se uvijek iznova događa nešto lijepo i pozitivno, odlazimo u zapadni dio župe, odnosno u župno sjedište – Nevesinje. A s nama i božićni triptih, slika-hodočasnica koja je krasila oltare u Čajniču, u Foči, da bi se na Božić vratila u sjedište župe.
Oratorij Obraćenja sv. Pavla, apostola naroda u Nevesinju u hladno zimsko božićno jutro okupio je nevesinjske župljane iz grada i iz Sopilja na svečanoj božićnoj Misi, kojoj su se, u znak međusobna poštovanja i kršćanske ljubavi, pridružili i o. Mladen Čalija, paroh prve parohije nevesinjske, i poštovani Ratko Zubac, đakon pri Sabornom hramu u Nevesinju, koje je, kao i župljane, župnik po završetku svete Mise pozdravio u župnoj kući.
Svake godine mi kršćani iznova slavimo svetkovinu Božića, rođendan našega Spasitelja, kao podsjećaj da nikada ne zaboravimo da nas je On došao spasiti. Ne možemo stoga nakon svega ostati slijepi i ne vidjeti da je Spasitelj Isus Krist, zagovorom Majke Marije, zaštitnice ove župe, kao i svih drugih svetaca, nanovo preporodio župu Nevesinje. A na nama je svima, koliko tko i kako može, pripomoći kako bi ona zdravo živjela u vjeri, učvršćivala se u nadi i radosno rasla u ljubavi.
Anton-Toni Šarac