Kada vrijeme napuni se ili “kada dođe punina vremenâ” (Gal 4,4) – početni se stih himna ne odnosi samo na krunu svih onih eona, starih i još starijih era paleozoika, mezozoika i kenozoika; i na vrhunac dugih epoha od miocena preko pliocena i pleistocena do današnjega holocena; ne odnosi se samo na kraj svega onoga što obuhvaća biblijsko “jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena” (Dn 12,7; Otk 12,14), nego se odnosi na one dane i godine kada se dosegnula punina svih vremena: prošlih i tadašnjih; zlatnih i brončanih, ratnih i olovnih perioda. Od vremena stvaranja čovječanstva, njegova stalna uzdržavanja i iščekivanja spasenja… A punina je ono vrijeme u kojem se našlo ljudskih osoba voljnih, raspoloženih i dostojnih primiti Božansku Osobu kako Bog hoće.
Da ta misô bude čin. Da se iz sustava božanskih misli i nakana izdvoji vrhunska Misao Oca svemogućega o učovječenju Sina njegova Jedinorođenoga, rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, da se osjenjenjem Duha Svetoga utjelovi na Zemlji. Misao koja je u jednom trenutku prešla u ispunjenje. Misao, koja se naziva i Riječ, Logos, Mudrost, utjelovi se u vremenu koje počinje upravo od Začeća te Misli i Riječi i koje zovemo Novom erom.
Krenu s Grada Oca svoga. Otisnu se s božanskoga Prijestolja božanska Misao, Riječ, Druga Božanska Osoba, koja izađe iz Očeva krila, Prve Božanske Osobe, izađe iz veličanstvene Trojstvene slave i zaplovi između zvijezda od Neba do Zemlje u pratnji Duha Svetoga, Treće Božanske Osobe, koja život daje. Krenu s Grada Oca svoga sve do grada Davidova, judejskoga Betlehema!
Tvorac svijeta, Božji Sin. I on je Tvorac, kao što je Otac koji je početni, uzročni, “nepokretni Pokretač” Stvoritelj, a Sin posredni, s pomoću njega Otac djeluje. Sve postade po Sinu i bez njega ne postade ništa. I Duh je Stvoritelj, koji je Gospodin i Životvorac, i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. Zazivamo li ga: O, dođi Stvorče, Duše Svet!
I u tijelu pojavi se. To je to ispunjenje vremenâ i pojavljenje Sina Božjega u ljudskome tijelu i liku. Božanska Osoba ostaje, tj. božanski Ja s božanskom Naravi, samo što ta Osoba ljudsku Narav s božanskom Naravi u sebi sjedinjuje i začinje se i rađa Bogo-čovjek koji je po svojoj ljudskoj naravi nama u svemu jednak, osim u našem griješenju. O, nedokučive li Tajne svjetlu našega razuma! Štoviše, neshvatljiva li i neprotumačiva božanskoga Otajstva! – Daj da vjera naša uvijek življe sja…
Kao sinak Djevičin. Misao se pretvori u božanski čin Začeća sjenom Duha Svetoga u Djevici koja zače “prije vjerom nego tijelom”. Božji Sin po Duhu životvorcu uze tijelo iz Djevice, koja muža ne poznaje. Ona Djetetu daje i krv i mlijeko, i sav ljudski DNK, i majčinsku ljubav i odgoj. I tako se Sin Božji, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, utjelovi i rodi kao malo Dijete, kao mali Isus – Bog = Božić.
Zahvaljujemo Presvetomu Trojstvu na ovom otajstvenu i čudesnu idejnom i izvedbenom planu utjelovljenja Sina Božjega. Koliko je svemogući Bog unio Mudrosti i Ljubavi u ovaj svoj božanski naum radi nas ljudi i radi našega spasenja! Ako bismo se poslužili nazivljem “geoloških razdoblja”, onda bi se moglo reći da su trebala proteći 2 vremenska eona i njihovih 5 era i njihovih 19 perioda i njihovih 7 epoha da se dođe do – “punine vremenâ”.
Neka svima vjernima bude radostan Božić, pun Božje milosti i života; Božić rođen od Djevice Marije, koja Djevicom osta, a Majkom posta; zaručnice Josipa, Čuvara Svete Obitelji. Božić, koji svojim siromaštvom obogati naš život, a svojim prikazanjem Ocu u Hramu poruči da smo od početka religiozna bića, stvorena na sliku i priliku Božju, i da nam se nakon smrti vratiti Bogu dušom, a nakon Sudnjega dana dušom sjedinjenom s uskrslim tijelom.
Bila svima blagoslovljena i čestita Nova 2020. godina!
Mostar, početkom Došašća, 2019.
† Ratko Perić, biskup
Izvor: Crkva na kamenu