U slučaju liturgijskoga slavlja postoji rizik zamjene pobožnosti i sakramenta, koji u svojoj biti, po prirodi uključuje našu tjelesnost i osjetila: okupljanje, dodir, blagovanje, gledanje. Nisam uvjeren da bismo mogli Posljednju večeru zamisliti u audio-video prijenosu, osim ako nije film. To bi značilo da zajednica postaje gledateljstvo, a ne sudjeluje djelatno, što je bit liturgijskoga slavlja.
Bilo bi dobro postaviti pitanje zašto nismo, umjesto isključivo prijenosa Misa ili virtualnoga klanjanja pred Presvetim, dali malo više mjesta susretu s Božjom Riječju, koja ima moć zahvatiti i doprijeti i preko ekrana, zatim zajedničkoj molitvi Časoslova ili drugim oblicima osobne i zajedničke molitve.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu