Bježeći u strahu od smrti čovjek je, kako zapisa francuski povjesničar Pierre Chaunu, “zaboravio da treba umrijeti”. Možda je čovjek zaboravio da treba umrijeti, ali smrt sigurno nije zaboravila da ga treba pohoditi. Strah od smrti i patnje je prirodan. U suprotnom, kako ističe švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung “čovjek koji si ne postavlja problem smrti i ne osjeća dramu, hitno se treba liječiti”. Ne trebamo biti lažno hrabri i ne bojati se patnje i smrti. Gospodin Isus je proživljavao strah i agoniju u Getsemanskom vrtu. Nije se sustezao pokazati svoju krhkost i ranjivost: “Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: Duša mi je nasmrt žalosna” (Mt 26,37-38). Kardinal Gerhard Ludwig Müller kaže: “Križ nas svojom okrutnošću podsjeća da sve mora biti podvrgnuto smrti, da dozrijevanje uvijek ide pod ruku s patnjom, da smrt ne uništava život, nego ga pročišćava, spašavajući i množeći ono dobro”.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu