Da bi netko bio pripadnik Crkve, nužno je da bude redoviti sudionik liturgijskih slavlja, napose svete Mise. Nema Crkve bez Euharistije. Zato su potpuno u krivu oni koji sebe formalno smatraju pripadnicima crkvene zajednice, a za sakramente uopće ne mare i na svetu Misu dođu samo kada “moraju”, tj. kada uza sprovod bude i Misa zadušnica. Zanimljivo, ljudi koji sebe smatraju vjernicima više drže do sprovoda nekoga poznanika nego do svete Mise. Isto tako, kada netko od tih “rubnih vjernika” umre, rodbina redovito zove svećenika na pogreb, na grobu mu obvezatno stoji križ, premda do sakramenata ništa nije držao. Neka čudna vjera i religioznost, neka čudna pobožnost i neki čudni običaji. Roditelji koji su i sami formalni pripadnici Crkve znaju često reći da su svojoj djeci, što se vjere tiče, sve omogućili: krštenje, prvu ispovijed, prvu Pričest i krizmu. Eto, to je za njih sav kršćanski odgoj i time su oni “ispunili svoje crkvene obveze”. Puki formalizam u kojem su postavljeni doduše temelji, ali nema sustavna sakramentalna života, potrebna za duhovno odrastanje, jer Crkva i svaki vjernik ponaosob “živi od Riječi i Tijela Kristova”. Sve što ne prima hranu – umire, pa ako se kršćanin ne hrani na izvoru života – duhovno umire.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu