Živjeti moralno, što u sebe uključuje barem nastojanje, ako ne i potpuno ostvarenje temeljnih ljudskih vrijednosti koje pretpostavljaju traženje istine, osiguranje prave slobode, izgradnju trajna mira, pravedna i humana društva – i sve u nesebičnoj ljubavi – u današnjem je svijetu postalo velikom utopijom – nigdijom! Iz dana u dan, sve više i više, svjedočimo priklanjanju promjenljivim pisanim i nepisanim pravilima, često i poganskim i sotonskim običajima, navikama i normama raznih interesnih skupina u kojima dobro, ispravno i pravedno nije ono što ono u sebi jest, nego stvar dogovora, često bezbožnih zakona ili snage promidžbe. I nikakvo čudo da smo sami sebe onesposobili za ispravno shvaćanje moralnosti u promišljanju i djelovanju pa onda i u odgovornosti. I upravo iz toga razloga gordo zvuče pozivi na moralnu odgovornost. Komu? I: Na kojoj osnovi? Narodu i društvu kojemu su ti isti “moralisti” u korijene istinske moralnosti ubrizgali goleme količine antiljudskoga otrova?! Ili, pak, na osnovi snage mišića ili broja parlamentarnih ruku ili zvučne buke glasnogovornika nemoralnih promišljanja i djelovanja?
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu