Božićna noć. Prolazimo kroz Auki, mali gradić, i jedini na našem otoku. Tek pokoja ulična svjetiljka obasjava noć. S nama je i Chris, naš kućni majstor, kao i čest pratitelj u noćnim vožnjama. Noću ne odlazimo bez nekoga od domaćih ljudi, ali čini mi se ponekad da se oni plaše više nego mi. Mali mostić na izlazu iz grada i grupica pijanih koji me pokušavaju zaustaviti, a ja pokušavam nekako proći između njih bez zaustavljanja. Ne znam jesu li pijani zbog slavlja ili je to njihova svakodnevica. Neka ih Božićno Svjetlo rasvijetli i daruje im radost istinskoga Božića!
Dobar je ovaj naš narod ovdje kada ne bi bilo toga alkoholnog “veselja” i drugih poroka. Ostavljamo ih na mostu, i njih i gradsku rasvjetu, i ulazimo u tamnu Božićnu noć. Već odavna je minula ponoć i sela uz cestu su utonula u san. Tek poneka skupinica pijanih čestitara pojavi se uz cestu uza slabu solarnu svjetiljku. A ja vozim i borim se sa snom. Sjećanja na domovinu i Božićna svjetla dolaze kao san. Ova se moja noć ne razlikuje naizgled od svih drugih noći. Nema ni bora, ni božićnoga nakita, ni sjaja, a ipak je ovo posebna noć drugačija od svih drugih noći, svjetlija i radosnija. I s. Marta, kao i ja, utonula je u razmišljanja. Tiho pjevuši božićnu pjesmu… Vidim da se i ona bori sa snom pa zapjevasmo malo glasnije “Isuse mileni Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj”.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu