O čemu je ovdje riječ? O Priručniku za svjetsku Molitvenu osminu 2017., koji je napisan za ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana. Napisali su ga članovi Radne zajednice kršćanskih crkava u Njemačkoj (AKC) na poziv Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Povjerenstva “Vjera i ustrojstvo” Ekumenskoga vijeća Crkava. Od 10 navedenih članova 2 su katolici, 1 pravoslavac, ostali evangelici i reformirani, od toga 3 žene (dvije “župnice” i jedna “pastorica”). I ne bih uopće gledala tko su autori teksta da nisam u njemu osjetila izrazito protestantski duh.
Mene zbunjuje da je svijeća “duboki ljudski simbol” (svjetlosti, zajedništva, topline), što znači da simbolizira, predstavlja te stvarnosti, a to što je “znak za Krista, svjetlo svijeta” – znači da upućuje na Krista. Velika je razlika između znaka i simbola. Znak je proizvoljan, svima razumljiv. Dok simboli predstavljaju nevidljivu stvarnost na koju se odnose i s kojom se čovjek preko njih povezuje, imaju duboko djelovanje na dušu i potiču emocionalnu vezu s onim tko im se u vjeri otvara.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu