Hercegovina je kroza svoju povijest bila češće gladna nego sita. I danas će neki stariji među nama posvjedočiti da su iskusili što stvarno znači biti gladan, premda nisu doživjeli glad kao epidemiju kakva je zadesila Hercegovinu potkraj Prvoga svjetskog rata. U inače pasivnim i stoljećima ugnjetavanim i zapostavljanim hercegovačkim krajevima kada su bile i “rodne godine” hrane je jedva dostajalo za puko preživljavanje.
Većina djece putovala je bez roditelja, samo u pratnji nekoga od franjevaca ili učitelja, s nekima su putovale majke (“nekoliko matera sa sitnom djecom od dvije do pet godina”), a neka djeca nisu nikada ni stigla na odredište jer su zbog bolesti ostajala na usputnim mjestima gdje bi bila zbrinuta.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu