Talijanski vatikanist Luigi Sandri (r. 1939.) objavio je, 4. srpnja ove godine, članak “Pravoslavlje – nerazuzlana čvorišta” na portalu riforma.it u povodu prve obljetnice Sinoda na Kreti. Preuzimamo misli iz toga pogleda s našim osvrtom na kraju.
Godinu dana nakon Sabora napetosti između raznih pravoslavnih patrijarhata i dalje rastu. Uvelike iz političkih razloga, piše Sandri.
Godinu dana nakon “svetoga i velikoga Sinoda”, za koji su se pravoslavci nadali da će biti “svepravoslavni”, a nije bio takav, odnosi su između Crkava i dalje uzburkani: posve neriješen ostaje spor u Ukrajini, zemlji gdje je uvijek bio trnovit odnos između Crkve koja se poziva na Moskvu i dviju “autokefalnih” Crkava koje su okrenute prema Carigradu. Isto tako ostaje raskol između Antiohijskoga patrijarhata i onoga Jeruzalemskoga. Sandri ne spominje napetosti između Srbije i Rumunjske.
Baština Sabora na Kreti
Da bi se razumjela sadašnja situacija, nužno je vratiti se na Sabor na Kreti, koji je održan u lipnju 2016. Misao o “svepravoslavnom” Saboru pojavila se 1961. na Rodosu i tijekom desetljeća institucionalizirana preko svepravoslavnih konferencija. Sve se više iskristalizirao popis tema budućega Skupa i odgovorilo se na pitanja koja su se odnosila na njegov rad.
Godine 2014. najprije je određeno da mjesto Sabora – prvoga nakon 1200 godina – bude Carigrad. Ali tursko obaranje ruskoga zrakop-lovca, 24. studenoga 2015., navelo je Kremlj da ne pušta svoje građane u Tursku. Tako ni predstavnici Ruskoga patrijarhata ne bi mogli sudjelovati na carigradskom Saboru. Bio bi to velik propust ako se ima u vidu da od 200 milijuna pravoslavaca, raspršenih po svijetu, samo na Ruse otpada 60 %.
Tako je na sastanku pravoslavnih poglavara u Chambesyu kod Ženeve, u siječnju 2016. odlučeno da sjedište Sabora bude Kreta; da svaka od 14 samostalnih Crkava ima samo jedan glas, i da na Sabor svaka Crkva može poslati 24 predstavnika, na čelu s primasom.
Ipak, prije početka Sabora četiri patrijarhata – Antiohijski, Bugarski, Gruzijski i Ruski – najavili su da ne će sudjelovati. Tako je “Sveti i Veliki Sabor”, koji je carigradski patrijarh Bartolomej I. – primus inter pares (prvi među jednakima) među pravoslavnim hijerarsima – uvijek nazivao “svepravoslavnim”, doista nije bio takav. Iza svega su stajali nerazriješeni čvorovi između Moskovskoga i Carigradskoga patrijarhata, o temama kao što su autokefalija (tko je proglašava?) i jurisdikcija nad pravoslavnim Crkvama izvan njihovih kanonskih područja, i to onih povijesnih. Nenazočnost četvorice patrijarha na Kreti, naravno, oslabila je apel na pravoslavnu slogu i mir u svijetu, kako je želio Sabor.
Nerazrješivi ukrajinski čvor
Dok je postojao Sovjetski Savez, Ukrajina je s pravoslavnoga motrišta bila egzarhat povezan s Moskovskim patrijarhatom. Propašću SSSR-a, ukrajinsko pravoslavlje rastočilo se u tri dijela: pravoslavna Crkva povezana s Moskvom, najbrojnija; druga je autokefalna Crkva i, treće, Kijevski patrijarhat, ove dvije posljednje Crkve nisu priznate ni od jedne pravoslavne Crkve. Ove su dvije skupine nastojale da ih prizna Carigrad kao jednu autokefalnu, što je Ruska crkva radikalno odbila, jer iz Ukrajine ima značajan broj svoga klera, a ni Bartolomej I. nije ih formalno prihvatio.
Posljednjih godina vojni sukob između Ukrajine i ruskih pristaša u istočnom dijelu zemlje, te priključenje Krima Rusiji, pogoršale su napetosti u samom pravoslavlju, između filokijevaca i filomoskovaca. S druge strane, razlikovati u Ukrajini – vjeru, religiju i naciju zaista nije jednostavno.
Napetosti se u okviru pravoslavlja miješaju sa zategnutostima Moskovskoga patrijarhata s ukrajinskim grkokatolicima, koje pravoslavci nazivaju “unijatima”. Rusi optužuju “unijate” da se ponašaju “prozelitski” na štetu pravoslavaca. Grkokatolici ističu svoju vjernost Rimu, ali i svojoj ukrajinskoj domovini kojoj prijete Rusi; i ne zaboravljaju da ih je Sinod (za njih lažni) u Lavovu 1946. godine stavio izvan zakona, predajući njihove crkve pravoslavcima; i da su samo približavanjem propasti SSSR-a, zadobili punu slobodu. Osim toga, mnogi su “unijati”, uključujući biskupe, kritizirali konačnu izjavu pape Franje i ruskoga patrijarha Kirila, u Havani, 12. veljače 2016., smatrajući je popustljivom ruskim tezama.
U tako zapaljenu kontekstu, u lipnju prošle godine – kada se otvarao Sinod na Kreti – ukrajinski je parlament uputio apel Bartolomeju I. da proglasi autokefalnost Ukrajinske pravoslavne Crkve. Ekumenski je patrijarhat odgovorio formirajući komisiju za studiranje problematike. Naravno, ni u kojem slučaju odgovor ne bi mogao biti pozitivan, jer bi ta autokefalnost značila svršetak ukrajinske Crkve povezane s Moskvom. A Ruska bi se Crkva, iz prosvjeda, našla u stanju raskola u odnosu na novoosnovanu autokefalnu ukrajinsku Crkvu.
U očekivanju carigradskoga pristanka, koji ne će nikada stići, u ukrajinskom parlamentu – prošloga svibnja – kružila je ideja o nacrtu zakona (koji nije dospio u dvoranu) da se zabrani ovisnost ukrajinske Crkve o inozemstvu. Protiv te hipoteze, koja bi minirala samu opstojnost ukrajinske Crkve povezane s onom Ruskom, bio je vrlo žestok Kirilov prosvjed.
Ako Ruski patrijarhat ima trnja u Ukrajini, ipak bere ruže u Francuskoj. U Parizu, naime, veoma blizu Eiffelova tornja, niknula je najnovija pravoslavna katedrala, koju je financirao Putin, sa zlatnom kupolom, a koju je posvetio patrijarh Kiril prošloga prosinca. Patrijarh se nada da će ona postati točka privlačnosti za mnoge francuske pravoslavce, ruskoga podrijetla, koji su do sada crkveno bili povezani, uglavnom, s Carigradom.
Raskol između Antiohije i Jeruzalema
Ako je starodrevan i vrlo oštar kontrast u okviru ruskih i ukrajinskih pravoslavaca, nov je, ali i on gorući, sukob između Antiohijskoga patrijarhata sa sjedištem u Damasku, i onoga u Jeruzalemu. Rasprava je nastala zbog pitanja jurisdikcije: komu, po crkvenom pravilu u pravoslavlju, pripada Katar? To jest o kojem patrijarhatu ovisi emirat? Problem je potegnut iz potrebe da se dadne odgovarajuća pastoralna asistencija tisućama pravoslavaca koji su se u najnovije vrijeme naselili u Dohi radi posla (gradnje, obiteljske pomoći itd.). Pozivajući se na drevna pravila od tisuću i pet stotina godina – kada je velikim dijelom Bliskoga istoka upravljao Bizant, i jedan i drugi patrijarhat prisvaja jurisdikciju nad Katarom.
Konačno pobijedio je Jeruzalem. Iz prosvjeda je Antiohijski patrijarhat prekinuo zajedništvo, tj. u strogom smislu riječi, stavio se u stanje raskola – s Jeruzalemom. Bartolomej nije mogao pomiriti suprotstavljene strane. Posljedica: Antiohija je napustila Kretu i ustrajava u prekidu s rivalskim patrijarhatom.
Pravoslavlje čuva tolike vrijednosti; njegova je snaga njegov narod (da se to razumije, trebalo bi posjetiti izbliza crkve raspršene po nepreglednoj Rusiji kada se narod okuplja na božansku liturgiju). To ništa ne umanjuje da ostaju zabrinjavajuće i teške napetosti među pravoslavcima, koje udaraju po vrhovima Crkava.
– Pedeset i pet godina pripremao se “Sveti i Veliki Sinod” bizantskoga pravoslavlja. I kada se činilo da su se prevladale sve poteškoće: i mjesto, i teme, i vrijeme, i broj članova, i pitanje glasovanja, i konsenzus kao najjača poveznica između 14 pravoslavnih Crkava, došlo je do neuspjeha, do nesudjelovanja i praktično do rascjepa. I upravo ondje gdje su se pravoslavci najviše ponosili na svoje zajedništvo i konsenzus, tu su doživjeli fiasco. Razlozi su ovi koji su gore izneseni, i brojni drugi o kojima je Crkva na kamenu često pisala kroz cijelo vrijeme, i neposredno prije i nakon održavanja krnjega Sabora. Ako je svojedobno Bizant, tj. Carigrad preuzeo naziv Drugoga Rima i prema tomu vodstvo kršćanstva, ignorirajući Prvi Rim i vladajući se kao “primus inter pares”, nema nikakva razloga da se ne pojavi i Treći Rim, Moskva, koja danas ionako drži više od polovice pravoslavnih vjernika. Ako se kršćanstvo želi držati takvih natjecateljskih igara i pravila, a ne Kristova naloga “Tu es Petrus” – “Ti si Petar”, i: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”, tj. i s Petrovim nasljednicima, onda će mjesto sabora nastupati rasulo a mjesto sloge nesloga. Spomenimo i to da je vatikanskom listu L’Osservatore Romano bilo vrlo zanimljivo odvijanje Sabora na Kreti do onoga trenutka kada se u službenim dokumentima očekivalo barem neko priznanje teološkom dijalogu između Katoličke Crkve i Pravoslavne crkve kao cjeline, a taj 35-godišnji ekumenski napor nije ni spomenut, interes je, naravno, opao. Pozivanja na Sabor odviše se ne primjećuju, a napetosti ne jenjavaju.
Izvor: Crkva na kamenu