MEKSIKO – Hodočašće je uvijek predstavljalo izazov. Danas nije toliko zahtjevno hodočastiti, ali poći na neki drugi kontinent unatoč suvremenim sredstvima prijevoza izaziva tjelesni i duhovni napor, ali i materijalni trošak. Tako se odvaži skupina hodočasnika poći posjetiti Nuestra Señora de Guadalupe, kako je službeni naziv Marijanskoga svetišta u Meksiku, tj. Našu Gospu od Guadalupea. Nekih sveukupno 30-ak sati leta s jednim presjedanjem u polasku i dva presjedanja u dolasku bilo je potrebno za otići i vratiti se. Vremenska razlika nije nam smetala da se već vrlo rano ujutro 9. studenoga zaputimo prema svetištu Gospe Guadalupske. Ulazeći u baziliku koja je okrugle konstrukcije, kao starozavjetni šator sastanka, iznad glavnoga oltara uočavamo sliku Negrite ili Morenite, kako je tamo zovu odmila, ostali smo zadivljeni jednostavnošću građevine, pobožnošću puka i potrebom da odmah kleknemo i pomolimo se. S lijeve strane glavnoga oltara zastave svih država Južne Amerike. Na prvom mjestu zastava Vatikana. Dobismo kapelicu br. 8 gdje smo slavili svetu Misu s pogledom na glavni oltar i sliku Guadalupane, kako je još odmila zovu. Gospa ovdje ima mnogo imena koji su nazivi odmila: Guadalupana, Negrita, Virgencita, Morenita… Španjolci došavši u ove krajeve domorodce su pokorili ratom, ognjem i mačem. Domorodac Juan Diego obrativši se i krstivši se, unatoč pokolju kojega je vidio, prihvati Krista Isusa, svaki dan je desetak kilometara išao pješice da bi sudjelovao u jutarnjoj svetoj Misi. Pošao je na Misu i 9. prosinca 1531. Na Tepeyacu, brdašcu čijim je podnožjem svaki dan prolazio, ukaza se Ona koja će se kasnije njegovu stricu Juan Bernardinu predstaviti kao “Ona koja zmiji satire glavu”, a samome sv. Juan Diegu predstavit će se kao “vazda Djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga”. Dobro su domorodci znali gledajući njezinu sliku visine 143 cm tko je Ona: žena zaogrnuta Suncem (štovali su boga Sunca), pod nogama joj Mjesec, povećani abdomen iznad kojeg je tamnoljubičasti pojas te su jasno mogli vidjeti da je trudna, na sredini trudnog trbuha cvijet po kojem su znali da je tu On, utjelovljeni Bog. Negrita je tamnoputa lica, ovalnoga i u položaju molitve oborena pogleda (za domorodce gledati u oči bio je znak krajnjega nepoštivanja za razliku od običaja Europljana). Lik joj je lik mestike, tj. ima španjolske i meksičke krvi. To je lice nove rase i naroda koji će nastati ne samo u Meksiku nego i u cijeloj Južnoj Americi. Ogrnuta je plaštom koji je ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernandez Illescas ustvrdio da prikazuje stanje glavnih konstelacija zvijezda zimskoga solsticija 1531. godine koji se poklopio s danom Gospina ukazanja sv. Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni s onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novoga Sunca te povratak života. Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak materinstva. Djevica od Guadalupea stoji na Mjesecu. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači U središtu Mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ljudske žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvoga Gospina ukazanja sv. Juan Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku, a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva. Prema tumačenju taj anđeo je sv. Juan Diego kao posrednik između zemlje i Blažene Djevice Marije. Na slici je prikazana žena u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina. Gospa se ukazivala sv. Juan Diegu od 9. do 12. prosinca 1531. na brdu Tepeyac. Obratila mu se četiri puta na njegovu asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva njoj u čast. Priopćivši svoja ukazanja prvom meksičkom biskupu franjevcu Juanu de Zumarragi i što Gospa traži od njih, suočio se sv. Juan Diego s nepovjerenjem biskupa koji je tražio znak. Znak je dobio na ogoljenom polupustinjskom brdašcu gdje je na Djevičinu zapovijed ubrao svježe kastiljanske ruže te ih u tilmi (na jeziku nahuatlu, asteški jezik, naziv za izvanjski ogrtač, vrsta deke ili ponča, kojega koriste siromašni Indijanci, veže se na ramenu) odnosi biskupu Zumarragi. Kad je otvorio ogrtač i tek što kastiljanske ruže poispadaše pred biskupa na ponču, ukazala se slika Blažene Djevice Marije Guadalupske. Nakon toga milijuni meksičkih domorodaca prihvatili su Krista i pokrstili se. Danas je svetište Gospe Guadalupske najposjećenije svetište na svijetu. Godišnje ovo svetište posjeti oko 20 milijuna hodočasnika, a u dane kada je proslava Gospe Guadalupske od 9. do 12. prosinca kroz svetište prođe između 5 i 7 milijuna hodočasnika iz čitavoga svijeta. Stajati pred čudesnom slikom Gospe Guadalupske moglo se samo reći i moliti: Gospi Lurdskoj ide se moliti za zdravlje, Gospi Fatimskoj ide se kako bi kod Boga zagovarala oprost naših grijeha, a Gospi Guadalupskoj dolazi se da majka zagrli svoje sinove i kćeri. Blažena Djevice, naša Gospo Guadalupska, moli za nas Hrvate ili možda još bolje se pomoliti najstarijom kršćanskom molitvom Gospi Guadalupskoj: Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice…
Izvor: Crkva na kamenu