Grkokatolička ruska Crkva

Ta je malobrojna Crkva vlastitoga prava bizantskoga obreda Katoličke Crkve. Ona se praktično odijelila od Rusko-pravoslavne Crkve i u punom je zajedništvu sa Svetom Stolicom u Rimu. Ima više župa koje opslužuju svećenici zaređeni u drugim Crkvama bizantskoga obreda, proizašli iz Pravoslavne Crkve ili katolički svećenici latinskoga obreda s dvoobrednim ovlastima, uglavnom oci isusovci.
Nakon velikoga istočnog raskola, 1054. godine, u Rusiji su se postupno razvijale male skupine ruskih obitelji koje su se prozvale “starokatolici” (800 godina prije “starokatolika” koji su nastali nakon Prvoga vatikanskog koncila, 1870.).
Moderna Grkokatolička ruska Crkva uvelike duguje svoju opstojnost nadahnuću filozofa Vladimira Solovjeva (1853.-1900.), koji je bio veliki prijatelj s đakovačkim biskupom J. J. Strossmayerom. Solovjev se zanosio idejom: kao što svijet treba biti pod ruskim carem kao monarhom, tako Crkva treba biti pod rimskim Papom kao univerzalnom duhovnom glavom kršćanstva.
Grkokatolička ruska Crkva formalno se sjedinila s Rimom godine 1905. Prvih godina života pokreta starovjerci su se uvelike raširili. Unatoč stalnim progonima katoličkih Rusa, u vrijeme cara Nikole II., posebno Februarske revolucije kada su ti progoni bili malo ublaženi, 1917. godine bio je utemeljen prvi apostolski egzarhat za ruske katolike s vlč. Leonidom Fedorovim (1879.-1935.) na čelu. Godine 1902. Fedorov je napustio pravoslavno sjemenište i otputovao u Rim gdje je prešao na katoličku vjeru. Nakon završetka studija 1911. zaređen je za svećenika u Bosni grkokatoličkim obredom. Nakon povratka u Petrograd deportiran je u Sibir, ali je već 1917. godine pušten. Godine 1923. uhićen je po drugi put i osuđen na deset godina zatvora te poslan na otok Solovki na Bijelom moru. S pravoslavcima je dijelio teški zatvor. Pušten je tek 1932., a preminuo je do tri godine, 1935. Vršio je službu apostolskoga egzarha ruskih katolika istočnoga obreda i pod neprijateljskim režimom prema religiji stekao zasluge vjerna Kristova učenika do smrti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim mučenikom 27. lipnja 2001. zajedno s 24 ukrajinska mučenika sovjetskoga režima. On je prvi ruski blaženik modernoga doba.
Godine 1928. osnovan je drugi apostolski egzarhat u Harbinu za katoličke Ruse u Kini. Oba ova egzarhata upisana su u Papinski godišnjak (Annuario pontificio, 2016., str. 1025-1026), ali, za sada, nisu imenovani novi egzarhi ruskoga obreda.
Nakon pada Sovjetskoga Saveza počeli su se javljati neki ruski katolici. U jednom članku iz 2005. grkokatolički ruski svećenik Sergej Golovanov kaže da su tada na ruskom tlu bila tri grkokatolička ruska svećenika bizantskoga obreda. Svi se ruski grkokatolici služe slavenskim crkvenim jezikom u liturgiji.
Grkokatolička ruska Crkva ima župne zajednice u Moskvi, u Petrogradu, San Franciscu, New Yorku, Denveru, Melbourneu, Buenos Airesu, Dublinu, Parizu, Lyonu, Berlinu, Münchenu, Rimu, Milanu, Singapuru. Od 2006. godine nije joj imenovana vlastita hijerarhija.
– Sveta Stolica nije imenovala egzarhe imajući u vidu Teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava kao cjeline, u kojem se čuju prigovori, osobito s ruske strane, zbog prozelitizma i unijatizma.

Izvor: Crkva na kamenu