Tako je zlokobno Karađorđevo (mjesto blizu Bačke Palanke u Vojvodini, jedno od brojnih Titovih “odmarališta”) postalo simbolom nasilna uništenja jednoga reformnog pokreta koji je mogao donijeti prosperitet i napredak, i to ne samo Hrvatima, nego i svima u toj državi. Zapravo, to je bio početak kraja ne samo komunističkoga diktatorskog režima Josipa Broza i njegovih sljedbenika, nego je time počeo i raspad, sada slobodno možemo reći, zlokobne Jugoslavije. Mogle su to biti “zlatne godine”, kako slušamo u pjesmi, a zapravo bile su to krvave godine, čiji je nastavak slijedio 1990-ih u brutalnom ratu i agresiji JNA i Srbije na okolne republike. Neki su tada pomislili da je to bila posljednja prilika za osamostaljenje Hrvatske, ali očito “jabuka još nije bila dozrela”, tj. Jugoslavija još nije bila dovoljno trula, a i svjetske prilike nisu išle na ruku za pozitivno dovršenje toga pokreta. Iako se u njega uguralo svega i svašta, vladalo je pravo šarenilo, od istinskih domoljuba do raznih račundžija i prevaranata, Hrvatsko je proljeće dalo svoj doprinos stvaranju samostalne suverene hrvatske države. Možda bismo na tu generaciju mogli primijeniti ono što veliki njemački pjesnik Goethe, promatrajući mlade, kaže da su “rođeni u zlu vremenu”. Hrvatsko je proljeće bila svojevrsna prilika, ali priliku ima zapravo svaki naraštaj, pa i ovaj naš.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu