Gotovo u svim našim župama redovita je praksa da se u teškoj bolesti zove svećenika. Naravno, i liječnika, ali se svećenik ne zaboravlja. Ipak u rijetkim župama nema toga običaja. To je velika šteta. Golema duhovna šteta za dušu pokojnika. Otišao je s ovoga svijeta nepomiren s Bogom, bez milosti Božje. Vjernici umiru bez sakramenata jer nitko nije zvao svećenika. A sveti sakramenti, ispovijed i pričest ili bolesničko pomazanje najdragocjeniji su darovi čovjeku koji umire. Neprocjenjiva vrijednost! Mogli bismo reći: sigurna karta za raj!
Ne zovu svećenika jer se boje kako će reagirati, a ne boje se što će biti s njim ako umre bez sakramenata. Bolje da se prepadne pred svećenikom na ovoj zemlji, nego da se prepadne pred Bogom na sudu!
Najveći gubitak za vjernika koji odlazi s ove zemlje jest odlazak na onaj svijet bez svetih sakramenata.
A najveći dobitka za vjernika koji odlazi s ove zemlje jest da ode opremljen svetim sakramentima.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu