Još se može raditi?

RH među prvima je priznala neovisnost BiH. Slala je humanitarnu pomoć stanovništvu BiH te oružje Hrvatskom vijeću obrane (HVO) ali dijelom i neodgovorno i bošnjačkoj Armiji BiH. Hrvatska je primala izbjegle i prognane Hrvate i Bošnjake iz BiH te liječila ranjenike HVO-a i Armije BiH. Prema interpretacijama bošnjačkih političara, koji izjednačavaju ulogu Srbije i Hrvatske u ratu u BiH, Hrvatska je tražeći za Hrvate u BiH ravnopravan status u odnosu na Srbe i Bošnjake to radila samo zato da bi “podijelila” BiH, odnosno otežala borbu za “jedinstvenu građansku državu”. Na žalost, takve tvrdnje govore kako bošnjački političari nisu odustali od politike Alije Izetbegovića čiji je cilj bio bošnjačka dominacija u unitarnoj državi BiH, u kojoj Srbi i Hrvati ne bi imali prava na ravnopravnost.
Takvom je politikom Alija Izetbegović gurnuo Bošnjake u rat, prvo sa Srbima, zatim s Hrvatima i na kraju poveo je i unutarbošnjački rat s pristašama Fikreta Abdića koji su se zauzimali za autonomiju u zapadnoj Bosni s brojnim bošnjačkim žrtvama na obje strane. Neovisno o svim preprekama koje se postavljaju pred zagovornike europske budućnosti BiH važno je da RH ustraje na politici pomoći BiH na njezinu europskom putu i ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH, jer BiH iznova “rađa želju, da se opet onamo pođe”. Iz civilizacijskih i nacionalnih razloga ali i iz inata, ako ni zbog čega drugoga.

 

Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.

Izvor: Crkva na kamenu