Kirilov govor u Švicarskoj

Prema vijestima Moskovskoga patrijarhata od 23. siječnja 2016. dan prije toga govorio je moskovski patrijarh Kiril u Švicarskoj. Evo ključnih odlomaka iz njegova “pozdrava”:
Prigoda za obnovu osjećaja jedinstva. U svome govoru na otvaranju Sastanka pravoslavnih primasa, koji se održao od 22. do 28. siječnja 2016. u Pravoslavnom centru Carigradskoga patrijarhata u Chambésyju u Švicarskoj, moskovski patrijarh Kiril najprije je ukazao na važnost ovakvih susreta: “Ovo je prigoda za razmjenu, za raspravu o problemima, za poduzimanje zajedničkih odluka o pitanjima koja se tiču ​​cijeloga pravoslavlja. A ovo je posebna prigoda da obnovimo svoj osjećaj jedinstva, pogotovo kada se zajedno pričešćujemo iz istoga kaleža, sa sviješću da smo svi skupa jedno tijelo u Kristu.”
Potom je “zahvalio carigradskomu patrijarhu [Bartolomeju] i sa zadovoljstvom dodao da je trnovito pitanje priznanja mitropolita Rostislava, primasa Crkve čeških zemalja i Slovačke, riješeno onako kako je to tražio Moskovski patrijarhat i druge Crkve. Nasuprot, istaknuo je da bi obnova zajedništva između Antiohije i Jeruzalema trebala biti prioritetno pitanje, “posebno ovih dana, kada su oči svega svijeta uprte u bliskoistočne događaje”.
Drama u Ukrajini. Patrijarh je Kiril nadugo tumačio situaciju u Ukrajini, govoreći da je “30 crkava sravnjeno sa zemljom u Ukrajinskoj Crkvi [Moskovskoga patrijarhata] i više od 10 drugih ugroženo je napadom raskolnika i nacionalista koji prijelaz vjernika u pseudopatrijarhat u Kijevu predstavljaju kao navodno dobrovoljan…” On je kazao da je “duboko zabrinut” zbog djelovanja “pojedinih crkvenjaka Carigradskoga patrijarhata”, koji pružaju podršku takozvanim raskolnicima u ime Carigradskoga patrijarhata…” Izrazio je zahvalnost sestrinskim Crkvama za njihovu potporu i molitve za Crkvu u Ukrajini, posebno Crkvama Aleksandrije, Antiohije, Jeruzalema, Srbije, Bugarske i Poljske.
Otvorena pitanja. Ukazujući da je priprema Svepravoslavnoga sabora izrazito ubrzana, patrijarh se vratio na glavne točke njegove blokade.
– Nacrt dokumenta, “Tema kalendara”, treba preispitati, jer pitanje koje traži da se “točnije odredi datum Uskrsa” nije uopće aktualno za Pravoslavnu Crkvu i može samo izazvati nerede među brojnim vjernicima.
– Nacrt dokumenta, “Ženidbene zaprjeke”, ne odražava stajalište Crkve u pogledu ustanove obitelji u suvremenom svijetu.
– S obzirom na pitanje “Autokefalnost i procedura kojom se postiže”, primas predlaže da se slijedi konsenzus postignut na sastancima Posebnoga pripremnog povjerenstva tako da utemeljenje novih autokefalnih Crkava mora biti čin na svepravoslavnoj razini koja zahtijeva konsenzus svih Crkava u svakom pojedinom slučaju.
– On također ističe važnost da se u preambuli dokumenta progovori o “Pravoslavnoj dijaspori”.
– Raspravu o mjestu održavanja Sabora također je započeo srpski patrijarh Irinej.
Otvoriti pripremu dokumenata. “Kao što vidite, još uvijek postoje mnoga pitanja koja moramo zajednički riješiti da se omogući sazivanje Svetoga i Velikoga Sabora Pravoslavne Crkve. Uvjeren sam da se pravi razlog zbog kojega većina dokumenata još uvijek nije stavljena u središte ne treba tražiti u razlikama u mišljenju između različitih Crkava, nego u neučinkovitosti metoda Pripremnoga vijeća”, rekao je Patrijarh nudeći kao primjer rad “Međusaborne konferencije” Ruske Crkve, koja predlaže otvorenu raspravu omogućujući svakomu zainteresiranu članu Crkve da iznese svoje stajalište. “Uvjeren sam da Pripremno vijeće treba u budućnosti slijediti ovaj otvoreni način”, kazao je patrijarh, istaknuvši da nedostatak pouzdanih informacija potiče sumnju među mnogim vjernicima i da “dugo kašnjenje u objavljivanju nacrta saborskih dokumenata i mogućnost da se o njima slobodno raspravlja ne samo da ne će zapriječiti održavanje Sabora, nego će i nama i svijetu pokazati pravi saborski karakter naše Crkve pomažući da se ojača svepravoslavno jedinstvo”.
– Osim objektivne poteškoće raskida crkvenoga zajedništva između Antiohijskoga i Jeruzalemskoga patrijarhata zbog osnivanja nove jeruzalemske arhiepiskopije u antiohijskom jurisdikcijskom Kataru, te velikih pravoslavnocrkvenih nereda u Ukrajini, iz Patrijarhova se nastupa razabire da je sve ono što je do sada postignuto u predsaborskim komisijama stavljeno u pitanje. Odnosno iz govora proizlazi više jasnih zaključaka od kojih ističemo ova tri:
1. – Pitanje Kalendara, o kojem se desetljećima raspravljalo, sada uopće nije “važno” za Pravoslavnu Crkvu i može samo “izazvati nerede” u narodu. Prema tomu skinuti ga s dnevnoga reda! Možda nije pitanje nereda “među vjernicima”, nego “među hijerarsima”!
2. – Pitanje “ženidbenih zaprjeka”, posebno s obzirom na drugu ženidbu svećenika, nije postavljeno u skladu sa suvremenim pogledima na obitelj. Prema tomu skinuti ga s dnevnoga reda ili sve revidirati!
3. – Pitanje priznanja autokefalnosti Crkava stavlja u posve novi kontekst. Dokida milenijsku praksu da Ekumenski carigradski patrijarh kao “prvi među jednakima” izdaje tomos/povelju priznanja pojedinih Crkava, kao što je tako svojedobno priznao i Rusku pravoslavnu Crkvu (konačno 1589.). Moskovski patrijarhat više je puta samovoljno i protiv izričite volje Carigrada, “priznao” pojedine Crkve: a sada se predlaže svepravoslavna razina i konsenzus ili jednodušna suglasnost svih pojedinih Crkava u svakom pojedinom slučaju. Ako se to usvoji, onda će kasno doći na red priznanje pravoslavne Crkve makedonske ili pravoslavne Crkve crnogorske, a pogotovo “pravoslavne Crkve hrvatske”? A za priznanje svake takve autokefalije svaka pojedina Crkva zadržala bi sebi veto. Time se drastično ruši tisućljetni carigradski počasni primat i veto bi se prenio na svaku pojedinu Crkvu. Prava novost i nove poteškoće oko priznanja pravoslavnih Crkava u pojedinim zemljama. Tako je Moskovski patrijarhat na svoju ruku dao “autokefaliju” Pravoslavnoj crkvi u Amerikama i Kanadi, 1970. godine, a to Carigradski patrijarhat nije potvrdio do danas. Zato je ta tema skinuta s dnevnoga reda.
U Katoličkoj Crkvi godine 1417. prestalo se raspravljati koji je papa od njih trojice prvi, tj. valjan, pa je izabran četvrti, Martin V. (1417.-1431.). Usput rečeno: bilo je 35 protupapa u povijesti Crkve! A pogotovo se prestalo raspravljati o prvenstvu kada su dogmatski definirani Petrov i Papin “primat vlasti” i “nezabludivost učenja” 1870. godine. Ekumenski koncili prvoga tisućljeća na Istoku postali su valjani kada ih je Rimski papa odobrio i proglasio.