Komisija za pomirenje Ukrajinaca i Rusa

Predsjednik Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana kard. Kurt Koch, Švicarac, u predavanju na Sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj, 12. veljače ove godine, predložio je osnivanje Povjerenstva za pomirenje Grkokatoličke ukrajinske Crkve i Ruske pravoslavne Crkve. Taj bi Mješoviti odbor ili povjerenstvo mogao pripomoći “zalječenju rana iz prošlosti i stvoriti zajedničku budućnost”, kaže kardinal i smatra da bi povratak dijalogu pod svim vidovima mogao pomoći boljim odnosima između Ruskoga patrijarhata i Grkokatoličke ukrajinske Crkve. Na povijesnom planu čini se nužnim, veli kardinal, surađivati na “čišćenju pamćenja”, koje će sigurno biti teško i dugotrajno, jer su rane velike i na jednoj i na drugoj strani. On smatra da su problemi kudikamo više vezani uz političke i nacionalne teme nego uz teološke. Znači li to da bi ta komisija trebala biti više političko-nacionalnoga karaktera?
Na predavanju je bio i mitropolit Hilarion Alfejev, zadužen za inozemne poslove Ruskoga patrijarhata. On je u svome interventu nastupio u nešto drukčijem tonu: “Još se jednom, unatoč dogovorima koje smo postigli uz velike napore na najvećoj razini između Crkava Pravoslavnih i Katoličke Crkve, unijatizam ukazuje snagom koja sije mržnju i neprijateljstvo, priječeći sustavno i svjesno pomirenje između Istoka i Zapada. Zato smatramo nužnim nastaviti raspravu o unijatizmu, koja je već započela u teološkom dijalogu između Rimokatoličke Crkve i Pravoslavne Crkve, ali ne dovršena, tako da se dođe do logična zaključka”. Dijalog je, dakle, teološki počeo, sada u njemu treba nastaviti diskusiju o “unijatizmu” koji se ukazuje “snagom koja sije mržnju i neprijateljstvo”. Taj se “unijatizam” mora ukloniti i treba doći do “logična zaključka”.

POGLED U POVIJEST

Isprepletenost Grkokatoličke ukrajinske Crkve i Ruske pravoslavne Crkve

Godine 1439. pravoslavni mitropolit Kijeva i Moskve, Izidor, svojevoljno je došao i potpisao sjedinjenje ili uniju u Firenci. Imenovan je i kardinalom Svete Rimske Crkve. Vratio se u Rusiju, gdje je u Moskvi u Kremlju pročitao Dekret unije i proglasio sjedinjenje s Rimom. Nato su ga političke vlasti uhitile i zatvorile, odakle je 1441. uspio pobjeći i tijekom vremena dospio do Rima. Čak je imenovan dekanom kardinalskoga zbora, 1461. u Rimu, gdje je preminuo 1463. i pokopan u vatikanskoj bazilici sv. Petra. Od te unije i sličnih unija pravoslavci su izveli ironičan izraz “unijatizam” ili “unijaćenje”.
Nakon pada Carigrada 1451. godine nisu prekinuti pregovori između Rima i pravoslavnih Ukrajinaca koji su se tada nalazili u sastavu Poljske.
Godine 1589. uspostavlja se Ruski patrijarhat koji želi imati sve Ukrajince pod svojom pravoslavnom jurisdikcijom.
Godine 1595. uspostavljeno je, drugo, sjedinjenje ili unija sa Svetom Stolicom, a godinu dana poslije,

1596. potvrđeno na sinodi u Brest-Litovsku, gradu koji se sada zove samo Brest, danas u Bjelorusiji. Veći dio ukrajinskoga visokoga i nižega klera prihvaća Papin primat i dogme Katoličke Crkve, a zadržava u liturgiji svoj bizantski obred, stari kalendar, posebnu hijerarhiju i ženidbu svećenika prije ređenja.
U 17. i 18. stoljeću nastaju pokreti, politički i crkveni, koji žele sjediniti Ukrajince s Ruskom pravoslavnom Crkvom, koja se, nakon pada Carigrada ili “Drugoga Rima” smatra “Trećim Rimom”.
Godine 1793. politički je podijeljena Poljska tako da područja koja su pripala Rusiji uključena su u pravoslavlje, a istočna Galicija zadržala je uniju s Rimom. Galicija je smještena između istočne Poljske i zapadne Ukrajine. Galicija je bila pod Poljskom još od 14. stoljeća.
Godine 1875. posve se dokida Grkokatolička ukrajinska Crkva, tj. posve se prisilno sjedinjuje s Ruskom pravoslavnom Crkvom, osim u dijaspori i u onom dijelu Galicije, koji je bio pod austrougarskom vlašću, a tih je moglo biti oko 20 % svih Ukrajinaca.
Još 1925. godine papa Pio XI. osniva Papinsko povjerenstvo “Pro Russia”, koje je trajalo gotovo sedam desetljeća, do 15. siječnja 1993. kada ga sveti Ivan Pavao II. motu propriom – na vlastitu pobudu -“Europae Orientalis” dokida, odnosno uključuje u “Interdikasterijalno povjerenstvo za Crkve u Istočnoj Europi”. Predsjednik mu je kardinal Državni tajnik, a članovi tajnici više Kongregacija.
Progoni. U početku političke Staljinove ere (1922.-1953.) ruski patrijarh Tihon (1922.-1925.) bio je 1922. pritvoren, a 1923. pušten i prisiljen da dade izjavu kolaboracije s novim komunističkim režimom. Nakon njegove smrti 1925. režim je dopustio izbor novoga patrijarha tek 1927. kada je već novoizabrani patrijarh Sergej (1925.-1944.) dao izjavu lojalnosti.
Novi i još krvaviji val progona nastupio je 1929. godine sve do 1934., u čemu je prednjačila “Liga bezbožnika”: episkopi pozatvarani, svećenici poubijani, crkve pretvorene u profane svrhe itd. Ateističkom propagandom nanijela se značajna šteta religioznoj misli i kršćanskoj Crkvi.
Mali zastoj u progonu bio je od 1934. do 1937. pa opet nečuveno progonstvo sve do 1940. godine. Tu se više nije znalo broja vjerskim predstavnicima i religioznim ljudima koji su nestajali u zloglasnim Staljinovim “čistkama”.
Godine 1939. milijuni pravoslavnih, koji su živjeli u organiziranim strukturama u svojim zemljama: Poljskoj, Besarabiji, Litvi, Latviji, Estoniji, bili su prisilno priključeni Moskovskom patrijarhatu, a dotične zemlje Sovjetskomu Savezu.
Tek 1943. godine ustanovljen je neki “konkordat” između Crkve i države. Prema ovom ugovoru pravoslavna se Crkva obvezuje kolaborirati u stvaranju socijalizma i u pomaganju države u ratu, a država dopušta slobodu otvaranja nekih sjemeništa, samostana i pokretanje pojedinih časopisa.
Godine 1945. izabran je za moskovskoga patrijarha Aleksej (1945.-1970.) koji je želio reorganizirati Rusku Crkvu i prema unutra i prema vani. U taj sklop uključuje se i prisilni prijelaz na pravoslavlje, 1946. godine, ukrajinskih katolika sjedinjenih s Rimom u 16. stoljeću.
Godine 1946. Grkokatoličku ukrajinsku Crkvu s oko četiri milijuna vjernika sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin dekretalno i brutalno uključuje u Rusku pravoslavnu Crkvu. Ruska se Crkva tomu ne protivi. Štoviše,
godine 1948. patrijarh Aleksej saziva svepravoslavni Sabor na kojemu svečano proglašava čin sjedinjenja grkokatoličkih Ukrajinaca s Ruskim patrijarhatom.
Pod upravom Nikite Hruščova podigao se još jedan val progona (1961.-1963.).
Drama Ruske Crkve, započeta 1917. godine, poprimila je svoju razrješnicu tek padom državnoga komunizma, devedesetih godina prošloga stoljeća.
Godine 1989., rušenjem Berlinskoga zida i uspostavom režima demokracije na Istoku Europe, omogućen je povratak i osamostaljenje Grčkokatoličke ukrajinske Crkve. Nije to išlo lako. Iz razdoblja Staljinovih progona papa Ivan Pavao II. proglasio je u Ukrajini 2001. godine dvadeset i pet grkokatoličkih i ruskih mučenika blaženima: 8 biskupa, 7 redovnika, 6 biskupijskih svećenika, 3 redovnice i 1 laika. Danas ta Crkva, koja je prava mučenica jedinstva s Rimom, ima oko 5 milijuna vjernika, 43 biskupa i oko 3000 svećenika.
– Na 7. zasjedanju Međunarodne mješovite komisije za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava kao cjeline u Balaamandu u Libanonu 1993. donesena su načela: svatko ima pravo slijediti svoju savjest u pristupu Crkvi, Istočne katoličke Crkve imaju puno pravo na opstojnost, povijesna unija danas nije metoda puna zajedništva s Crkvom. Današnja Ruska pravoslavna Crkva smatra Grkokatoličku ukrajinsku Crkvu najvećom zaprjekom ekumenskom dijalogu. Zato želi da “unijatizam” bude sljedeća tema (15.) zasjedanja međunarodne teološke komisije. Kardinal Koch predlaže mješovitu komisiju za pomirenje pravoslavnih Rusa i grkokatoličkih Ukrajinaca, izvan toga međunarodnoga teološkog dijaloga, da se riješe političko-nacionalni i crkveni zgusnuti povijesni problemi unije i “unijatizma” od 1439. godine, ili oni od 1596., preko svih gore navedenih godina do 1990.

Izvor: Crkva na kamenu