Ono što mene boli više od same korupcije jest licemjerstvo kojim promatramo druge optužujući ih za korupciju, a sebe ne vidimo. Svi vide onoga drugog: radnica za blagajnom vidi korumpirana gazdu, gospodarstvenici korupciju vide u političarima, političar vidi korumpirana novinara, a novinar liječnika, liječnici dobivaju česte pozive od svećenika za ustupke, od upisa na fakultet do liječenja i tako u krug koliko je zanimanja pod ovim nebom… Kada shvatimo da svi problemi ovoga svijeta leže samo u meni, moći ćemo krenuti prema boljem sutra. Već sam nekoliko puta pisala da na žalost uvijek mislimo kako imamo dobre razloge činiti zlo – samo sam željela dobru učiteljicu svome djetetu, vlasnik firme je želio brži razvoj svoje tvrtke kako bi zaposlio još radnika pa je utajio malo poreza, a kandidat za vijećnika samo je htio pomoći da se prijatelju upiše dijete u vrtić itd. Sve sami dobrotvori.
Ofucana je fraza “vratiti povjerenje u institucije”, ali na tom tragu je jedino rješenje ovoga stanja. Trebala bih imati povjerenje da će učiteljica, koja god bila, prenijeti kvalitetno znanje mome djetetu; povjerenje da će profesori vrjednovati srednjoškolsko znanje pri upisu na fakultet, povjerenje da će liječenje biti jednako kvalitetno bez obzira je li liječnik liječi moju ili svoju majku itd. Ukoliko želimo biti zadovoljniji i sretniji, nemamo drugoga izbora nego obnoviti dobrotu u sebi kako bismo mogli vidjeti dobrotu u drugome, a iznad svega dati Bogu povjerenje da će sve izvesti na dobro. Ako želim da drugi imaju povjerenja u mene, ja moram imati povjerenja u njih!
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu