Za sve se kod nas nalazi opravdanje jednom jedinom rečenicom: Što ćeš, pa tako svi rade. Kada je riječ o otrovanim proizvodima, kao obrazloženje zašto u svoje plastenike sipaju otrov, redovito ćemo dobiti odgovor: Ako ga ne ćeš “zaštititi”, ne ćeš ga ni ubrati. Da, ali što to znači “zaštititi”? Valjda nas ne će netko početi uvjeravati da je “zaštita” uvečer politi proizvod otrovom i sutra ga goniti na tržnicu, ili uvečer politi zeleno grožđe nekakvim otrovom i sutra ujutro “potpuno zrelo”, odnosno crno, tj. otrovano ide na tržnicu kako bi ga se prodalo prije nego prispije i kod ostalih ljudi, jer tada mu je mnogo veća cijena. Za sebe i za svoju djecu ti “trovači ljudi” obično imaju jedan mali plastenik, a za “prodaju” onaj veći, otrovani. To je teška hipokrizija kojom se izravno krši nekoliko Božjih zapovijedi, među kojima je i ona: Ne ubij. Zato je proizvodnja, prodaja, preprodaja i trgovanje hranom postalo prvorazredan moralan problem. Čudno je kako ponekad ljudi, vjernici, smatraju grijehom i neku “neslanu” šalu, a uopće ih savjest ne prekorava za trovanje čovjeka. Pogotovo možemo čuti kako netko osuđuje nečije mane i propuste, a ne vidi da je njegov plastenik “tvornica smrti”. Isus nam lijepo kaže: “Kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom?” (Mt 7,4). Bez obzira na profit i ne znam kakvu zaradu, vjernik, a napose kršćanin ne bi se smio ponašati kao poganin. Profit po svaku cijenu, zarada mimo svih moralnih propisa i normi, trebalo bi biti strani svakomu vjerniku, jer pogani ovoga svijeta rade protiv i mimo svih Božjih zakona (usp. Lk 12,30).
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu