Liturgija života

Proljeće je vrijeme raznih svečanih liturgijskih slavlja. Počinju Prve svete Pričesti, krizme, Mise po grobljima, a i patroni župa najčešće se slave u proljetnim i ljetnim mjesecima. Sve je ovo prigoda da malo bolje razmislimo što to mi slavimo i jesmo li ispravno shvatili bitne poruke tih liturgijskih slavlja. Moramo biti iskreni pa priznati da te svete čine često nedostojno slavimo. U te dane najčešće smo toliko preokupirani raznim pripremama, od uljepšavanja samih sebe pa do brige kako puna stola dočekati goste, da nam liturgijska događanja ostanu negdje na rubu, gotovo nevažna. Ovakav pristup liturgijskim slavljima daleko je od onoga na što nas Krist poziva, a to je liturgija života. “Sudjelovati u Euharistiji, pričestiti se Kristovim tijelom i krvlju, zahtijeva liturgiju života, sudjelovanje u muci Sluge Božjega” (Joseph Ratzinger, Hod prema Uskrsu, Verbum, Split, 2006., str. 140). Današnji problem, odnosno kriza kršćanskoga identiteta usko je povezan s krizom vjere u Krista raspetoga i uskrsloga. Često se zaboravlja da kršćanstvo nije nekakav lagani put nizbrdo, nije opušteno plivanje niz rijeku, nego najčešće teško uspinjanje prema vrhuncu i plivanje prema izvoru. Istina, križ je i danas simbol pripadnosti kulturološkom kršćanstvu pa ga vidimo posvuda: uz ceste, na brdima, na lančićima oko vrata, u automobilima pa i na zidovima raznih institucija. Očito se premalo križ shvaća kao put koji nas vodi uskrsnuću, jer bez Kalvarije nema Uskrsa. Jednostavno, današnji kršćani nisu spremni na patnju pa nam je najčešća uzrečica: Bože zdravlje! Naravno, tjelesno zdravlje. Kao što je liturgija Uskrsa nerazdvojno povezana s Posljednjom večerom i svime onim što je slijedilo nakon nje do Isusova preminuća na Golgoti, tako je i naša liturgija života usko povezana s većim ili manjim križevima “krajputašima” koji nas, htjeli mi to ili ne, neprestano prate. To je taj naš hod prema Uskrsu.

 

Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.