Zbog nelagodnog osjećaja kako je u udobnosti kućne fotelje lako i licemjerno pisati o bolesnicima, uputila sam se u Kliniku za onkologiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Ispred samog ulaza nalazi se mali park kojim dominira skulptura velikih, isklesanih, čvrsto sklopljenih ruku. Ulazim u punu čekaonicu ljudi zamišljenih pogleda dok glasno, s razglasa, odzvanja ime i prezime jednog od njih za sljedeći pregled. Malo sam zastala i promatrala. Dijagnoza koja ih je dovela u ovu čekaonicu učinila ih je veoma šutljivim. Nitko se ne buni, ne prigovara, nikome se ne žuri… A znam da u drugim bolničkim čekaonicama, kada zdravi čekaju preglede, odjekuje mnogo prigovora i galame jer takvima se žuri.
Susret s glavnom medicinskom sestrom Ivanom, radosnom i ponosnom Posušankom koja 24 godine radi u toj Klinici, uveo me dublje u misli o bolesti, bolesnicima i onima koji skrbe o njima.
“Maligna bolest ne promijeni samo pacijenta, nego cijelu njegovu obitelj, strukturu njegove ličnosti, a i nas koji ovdje radimo. Nama ovo jest posao, ali ne možemo da nas ne dotakne. Prolazimo hodnikom, netko plače, prilaziš mu, on se tebi toliko otvori da zaista postajemo kao najbliži članovi njihovih obitelji. Ne možeš otići s posla i praviti se da nisi vidio što si vidio i čuo što si čuo ako si imalo ljudsko biće i imaš empatije prema čovjeku“, pripovijeda sestra Ivana naglašavajući kako je rad na Onkologiji veliki dar i prilika za nju i ostale djelatnike da budu bolji ljudi.
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu