Grčki mitropolit Serafim, pirejski, obratio se gruzijskomu patrijarhu Iliji Drugomu, 12. svibnja ove godine, izvješćujući ga da je 23. ožujka 2016. u Pireju održan na gradskom stadionu jednodnevni bogoslovski skup u suradnji s četiri mitropolije: glifadskom, gortinskom, megalopolskom i kifirskom. Prenosi mu zaključak toga skupa, a objavljuje Borba za veru 17. svibnja 2016.:
“Sažimajući sve gore rečeno, zaključujemo da budući Sveti i Veliki Sabor ne će biti ni Veliki ni Sveti, jer iz dosadašnjih činjenica ne proizlazi da će on biti suglasan sa saborskom i kanonskom Predajom Pravoslavne katoličanske Crkve, i da će biti autentičan nastavljač drevnih i velikih ekumenskih i pokrajinskih sabora. Način na koji su formulirani predsaborski dokumenti, dogmatskoga karaktera, izaziva sumnju da ovaj Sabor ima cilj da inoslavnima prizna crkvenost i proširi kanonske i karizmatske granice Crkve. Tu također nema naznaka da će Sabor osuditi suvremene hereze, na prvom mjestu ‘svejeres’ ekumenizma. Naprotiv, sve ukazuje da će sazvani Sveti i Veliki Sabor pokušati da se ozakoni i ukorijeni ekumenizam. Međutim, mi smo uvjereni da ni jedna odluka koja bude donesena u ekumenističkom duhu, ne će biti prihvaćena od pravoslavnoga klera i vjernoga naroda Božjega, dok će sam Sabor biti upisan u crkvenoj povijesti kao ekumenistički, razbojnički i lažan.”
A onda mitropolit Serafim donosi svojih devet zaključaka, od kojih je sedmi – prava novost:
“Vaše Blaženstvo!
Budući Sveti i Veliki Sabor, ako zaista želi biti pravoslavan, trebao bi, po našem skromnom mišljenju, usvojiti sljedeće ključne odluke:
1) Da prizna odluke svih prethodnih Ekumenskih Sabora (od Prvoga do Sedmoga), to jest dogme i svete kanone koje su ustanovili Sveti Otci;
2) Da prizna dva sabora iz IX. i XIV. stoljeća kao ekumenske, koje inače svi pravoslavni smatraju takvima – to jest Osmi Focijev (879.-880.) i Deveti Grgura Palame (1351.), koji su osudili kao herezu – prvi Filioque i prvenstvo vlasti Pape, a drugi – stvorene energije i papizam;
3) Neophodno je osuditi herezu sinkretističkoga ekumenizma, kako je ovu zabludu nazivao sv. Justin Popović;
4) Neophodno je osuditi prisutnost i sudjelovanje Pravoslavnih Pokrajinskih Crkava u takozvanom ‘Svjetskom Vijeću Crkava (SVC)’;
5) Neophodno je prekinuti međureligijske i bogoslovske dijaloge s rimokatolicima, protestantskim konfesijama SVC-a i monofizitima;
6) Neophodno je osuditi metapatrističku i antipatrističku ‘novu ekleziologiju’, koja odriče karizmatske, dogmatske i kanonske granice Crkve;
7) Neophodno je izabrati, rukopoložiti i ustoličiti novoga pravoslavnoga Rimskoga papu na prijestolju drevnoga Rimskog patrijarhata, ne priznajući ustoličenje sadašnjega uzurpatora zapadnoga patrijarhata – herezijarha Franju. Na taj će način biti riješena pitanja papizma, unijatizma i protestantizma;
8) Neophodno je stvoriti autokefalne Crkve i riješiti pitanje Dijaspore…
9) Neophodno je nastaviti svetootačku borbu za evangelizaciju ekumene, uz pomoć pobjedonosne platforme na 17 jezika. Na taj će se način smrviti u prah hereze uz pomoć ekumenske propovijedi i svetootačke smjelosti, proslaviti Bog i spasiti čovjek.”
– Hrabar ovaj Serafim. U Bibliji se serafimi spominju kao anđeli sa šest krila (Iz 6,1-3). Ovaj grčki Serafim na ranjenu ekumenu sipa živu sol i ljuti jod. On je za svoju “istinu” kadar pogaziti svu ljubav na koju je inače pozvan i kao kršćanin i kao mitropolit. Prvi se put čuje glas da bi trebao u Rimu na katedru Rimskoga biskupa Pape zasjesti jedan pravoslavni Rimski patrijarh, koji bi valjda bio zadužen privesti ovu malu milijardu katolika pod Rimskoga pravoslavnog patrijarha. Tko bi to bio spreman prihvatiti – osim hrabroga Serafima koji bi “uz pomoć ekumenske propovijedi i svetootačke smjelosti” i proslavio Boga i spasio čovjeka!
Izvor: Crkva na kamenu