Jedini svojevrsni spomenici mostarskom Rudniku ostaju tek grobnice rudara u Smrčenjacima, koje poput muzeja na otvorenom svjedoče o suživotu grada i njegova rudnika, o životu i smrti rudara. Uništenje arhivske građe, uz vremenski odmak zbog kojega nema ni živih svjedoka, otežava čak i precizno datiranje spomenutih grobnica, iako se može pretpostaviti da su podignute neposredno nakon tragedije, najkasnije tijekom 30-ih godina prošloga stoljeća.
U prethodnom broju donijeli smo kratak pregled razvoja rudarstva općenito te rudarstva u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na nastanak i razvoj mostarskoga Rudnika mrkog ugljena. Rad ovog važnog kotačića gospodarskoga i društvenog života Mostara od samih početaka pratile su poteškoće s podzemnim vodama zbog čega je dolazilo i do nesreća, s lakšim i težim posljedicama. Tako je bilo i 15. travnja 1926. kad je prodiranje vode u Staru jamu u smrt odvuklo čak osam zaposlenika, što je bila i ostala najveća nesreća u povijesti ovoga ugljenokopa. Razmjere tragedije oslikava i podatak prema kojem ni jedan rudar nije bio osiguran, dok je iza njih ostalo šest udovica te brojna djeca, kojima su mjesečna primanja poginulih bili jedini izvor preživljavanja. Stoga su odmah pokrenute akcije za prikupljanje pomoći obiteljima unesrećenih na koje su se odazvali gotovo svi slojevi društva. Istodobno, odmah nakon nesreće započeli su radovi na izvlačenju vode kako bi se što prije došlo do tijela stradalih, međutim, velike količine kiše taj su posao učinile složenijim od planiranog. Stoga je prvi nastradali pronađen tek poslije tri tjedna, dok su ostali izvučeni nakon više od mjesec dana.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu