Crkva je bila osvijetljena i topla, a hladnoća ih je gonila da brzim korakom hrle prema crkvi. Tu je uvijek dolazilo puno naroda na ponoćku, dolazili su gotovo obiteljski. A ispred crkve na osvijetljenom stubištu sjedila je jedna siromašna žena, sva umotana, prosjakinja, s malim djetetom u naručju.
Ulazna božićna pjesma zaorila se crkvom, a svi radosno prihvatiše iz puna grla. Radujte se narodi! Kako lijepa pjesma. Kako divna ponoćka. Kako krasan Božić. Kad je ulazna pjesma završila, župnik se svečano obrati mnoštvu: Dragi vjernici, noćas u našoj crkvi neće biti ponoćke!
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu