Isus je bio vođa. Kada su ga u Getsemanskom vrtu židovi došli tražiti, nije se sakrio iza učenika, nego je istupio i bio prvi. Možda su židovi mogli prihvatiti činjenicu da je on jedan od proroka ili jedan od nekih čudotvoraca, ali ono što je Isusova najveća “krivica” jest to što je bio i što jest jedan i jedini Sin Božji.
Onaj koji ide prvi, prvi i vidi put. Nije lako, ukoliko se odgovorno shvati i prihvati, biti direktor neke tvrtke, ravnatelj neke ustanove, šef neke skupine, urednik neke emisije, biti župnik neke župe, biti biskup neke biskupije… U svim ovim funkcijama, samo je jedna osoba “na vrhu” i stoga te teško itko može u potpunosti shvatiti, a svi mi želimo da nas se shvati i prihvati.
Biti prvi znači donositi i teške odluke, za neke neprihvatljive, a za neke neshvatljive. Time se nanosi bol nekima, ali treba znati kako nanijeti bol i naškoditi nisu sinonimi. Naprotiv, nekada je potrebno koriti one najbliže koje možda i najviše volimo. Nikoga Isus nije tako “brecnuo” kao Petra kada mu je rekao: “Odlazi od mene sotono”, a njemu je Crkvu svoju ostavio.
Kada si “vođa”, moraš dati uputu što činiti kada to i nije lako izreći kao kada je Isus mladiću kojega je zavolio rekao riječi koje su bile preteške za njega: “Idi, rasprodaj sve…” Nije lako ljubiti kada te ljubljeni odbija. Želiš pomoći, ali pomoć odbija. Potičeš na dobro, ali ne želi te čuti. Nije lako…
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu