Isus nije jedan od populističkih samopozvanih proroka koji je oko sebe okupljao naivne ljude. Oni koji su ga slušali, prepoznali su kako i riječima i djelima proslavlja Boga i utemeljuje njegovo kraljevstvo. Prepoznali su njegov nauk kao nov i snažan. Sve što čini, čini svojom riječju i sve što kaže, to se događa, postaje.
U ono vrijeme je vidjeti sotonom opsjednuta čovjeka bilo nešto najstrašnije, a tim su pojavama ljudi označavali i različite duševne bolesti, jer im nisu nalazili objašnjenja. U svakom slučaju, pred njima su nemoćno stajali i za njihova mučna stanja nisu imali lijeka. Zato su k Isusu kao posljednjoj nadi dovodili opsjednute.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu