Osuđeni za zločin

Čitajući razne komentare o spomenutoj presudi, gotovo redovito govori se o “osuđenim ratnim zločincima”. Šestorica Hrvata iz BiH osuđeni su za ratni zločin, ali to još uvijek ne znači da su ratni zločinci. Jasno nam je da nisu svi oni koji su u povijesti čovječanstva osuđeni kao zločinci uistinu to i bili. Ne želimo uspoređivati nikoga s našim Gospodinom Isusom Kristom, ali trebamo se prisjetiti kako je narodna masa odgovorila Pilatu kada je već bio naumio Isusa osloboditi: “Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim” (Iv 19,7). Eto, Isus je osuđen “po zakonu”. Računa se da je u prva tri stoljeća kršćanstva mučeno, ubijeno, zaklano, raspeto oko 45.000 kršćana. Gotovo svi su ubijeni “po zakonima”, i to onim carskim. Dakle, s najviše instance, što bismo danas mogli reći – međunarodne zajednice. Među mnogim optužbama kršćana iz prvih stoljeća tri su bile glavne: uzdržavanje od državnoga kulta i njihova vjera u jednoga Boga, što su pogani nazivali ateizmom i zajednicom čiste zloće; zatim zbog euharistije optuživali su ih da su ljudožderi; a zbog njihove spremnosti na žrtvu, pa čak i smrt, smatrali su ih prezirateljima ljudskoga roda. Nakon ovoga valja postaviti pitanja: Jesu li kršćani bili ateisti zato što nisu priznavali cara kao boga? Jasno da nisu, ali su bez obzira na činjenično stanje bili osuđivani na smrt. Jesu li kršćani bili ljudožderi zato što su blagovali Presveto Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista? Jasno da nisu, ali su im i zbog te optužbe odsijecane glave. Jesu li bili preziratelji ljudskoga roda? Jasno da nisu, nego su cijenili istinski život, napose onaj duhovni, ali su i zbog toga bacani pred divlje zvijeri.

 

Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.

Izvor: Crkva na kamenu