Austrijski znanstvenik Hans Kelsen vidi u djelovanju Poncija Pilata paradigmu suvremene demokracije, a njega kao prototip demokratskog leader-a. Ironičnim pitanjem što je istina, Pilat je zapravo dao do znanja da ga ne zanima Istina, nego ga zanima njegovo osobno (i njemu nadređenih) poimanje istine. Na taj način on odbacuje nadnaravno, a prihvaća samo naravno. Pilat ima svoje viđenje istine i pravde koji su u skladu s režimom koji ga je postavio i podmićene glasne manjine koja viče raspni ga. Politički Rim i vjerski Jeruzalem kreatori su istine, pravde i zakona. Izmanipulirana i razularena svjetina tek je demokratski paravan volje naroda, koja je izmanipulirana do te mjere da je izabrala razbojnika Barabu umjesto pravednika Isusa. Pilat postupa u skladu s demokratskim načelima poštujući volju i stajalište većine, iako je svjestan da griješi. Ni vlastitu ženu (glas razuma) nije poslušao koja ga je upozoravala da ne osuđuje pravedna i nevina čovjeka. Diplomatsko-političkim manevrom pere ruke od krvi nevine (zar se to isto ne čini i danas – nevino ubijeni u abortusima i ratovima koje vode demokratske zemlje, izrabljivanje siromašnih zemalja…). Čisti politički pragmatizam čuvanja pozicije vlasti. U takvu djelovanju nema mjesta savjesti. Čini se kako živimo u doba pilatovski pragmatične politike. U takvoj politici nema mjesta za nadnaravni Božji zakon, niti crkveno upućivanje na narav i razum.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu