Tek se u liturgijskome pokretu 20. st. išlo za tim da se zajednica uključi u molitve za pomirenje s Bogom. To se pogotovo moglo vidjeti u Italiji i Njemačkoj gdje su se slavile tzv. dijalogizirane Mise u kojima su se molitve na stubama oltara molile na glas na način da je narod odgovarao, ali još uvijek na latinskome jeziku. Velika i jedina iznimka u cijelome rimskom obredu bila je uporaba staro-crkvenoslavenskoga jezika u nekim dijelovima Hrvatske gdje su bili svećenici glagoljaši, što je omogućavalo vjernicima bolje sudjelovanje u molitvama.
Nakon završetka vazmenoga vremena preporuča se povremeno umjesto pokajničkoga čina vršiti Obred blagoslova vode i škropljenja. Može biti velika duhovna korist za sve nas da se češće prisjećamo da smo u krštenju postali voljena Božja djeca i da je to razlog zašto imamo udio u Isusovoj smrti i uskrsnuću što posebno slavimo u Euharistiji.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu