O moralu nema rasprave: ili je nešto moralno ili je nemoralno. Krasti, lagati, zlo činiti bližnjemu nikada ne može biti moralno. Ne može netko svoje subjektivno shvaćanje morala predstavljati kao ispravno i apsolutno, te svoj subjektivizam nametati drugima. Subjektivizam je to opasniji što u njemu gotovo redovito postoji velika količina neistine, a često i namjerne laži, klevete. Kao primjer za ovo možemo uzeti istupanje nekih susjednih političara, a što je još gore, i nekih religioznih ljudi u svezi s ratovima koji su na jugoistoku Europe vođeni u 20. stoljeću. Nemoralno je, a onda i potpuno neprihvatljivo iskrivljivati istinu, i to u svrhu narodne mobilizacije, kako bi se netko održao na vlasti ili kako bi se svidio ekstremistima u svome narodu. Jedna od osnovnih zadaća politike jest osigurati vladavinu prava, i to ne samo na papiru. Pravo bi trebalo biti zasnovano na istini i pravdi. Gdje se istina iskrivljuje, gdje se pravda gazi i pravo niječe, ugrožen je mir kao najveća društvena vrijednost. Sijanje mržnje koja se hrani lažima, izravan je udar na pomirenje, a onda i na mir, jer mira bez pomirenja nema. S kršćanstvom je nespojiva izjava onoga političara koji kaže: “Ne samo da ne možemo zaboraviti, nego ne možemo ni oprostiti”. Nije nam jasno komu to on nešto ne će oprostiti. To što je bilo u Drugome svjetskom ratu pripada povijesti, te samo možemo žaliti zbog svega zla koje se u to vrijeme događalo i s jedne i s druge i s treće strane.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu