Porfirije na Cetinju

Foto: en.wikipedia.org

Antena M – 6. rujna 2021. Prigodom ustoličenja novoga mitropolita Joanikija u cetinjskom manastiru u novinskim je srpskim i crnogorskim izvješćima prevladavala riječ “haos”. Prenosimo, u crnogorskoj verziji, članak arhimandrita Romanosa Anastasiadisa, klerika Carigradskoga patrijarhata na Kreti u Grčkoj, koji komentira odnose SPC-a i Crne Gore, a osvrt je prevela crnogorska Antena:
Većina Crnogoraca protivi se imperijalističkoj jurisdikciji Crkve Srbije u sada nezavisnoj zemlji, u kojoj se samo trećina stanovništva izjašnjava kao Srbi, dok većina ne želi da njihova Crkva bude ogranak i aneks, instrument i agent Beograda, a samim tim i Moskve. Pa ipak, Crkva Srbije, suprotno crkvenim pravilima, nametnuta je čitavom crnogorskom narodu, iako je njezina uloga sve samo ne duhovna.
Poput uloge Ruske crkve u Ukrajini, Bjelorusiji ili Moldaviji, Crkva Srbije promoviše zabludu o “Velikoj Srbiji” i osporava suverenitete sada nezavisnih država bivše Jugoslavije, pokušavajući da nametne srpsku i rusku agendu u zemljama koje su odlučile da pripadaju demokratskom i slobodnom zapadnom svijetu, Evropi i NATO-u, a ne imperijalnim neosovjetskim iluzijama Putina i njegovih sikofanata [udvorica].
Treba napomenuti da se prema rezultatima u nedavnom istraživanju javnoga mnijenja u Crnoj Gori, od ukupnoga broja pravoslavaca u zemlji njih 43% izjašnjavaju kao pripadnici Srpske crkve, 21% kao pripadnici nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve, a 36% jednostavno su pravoslavci koji ne žele da budu posebno identifikovani ni sa jednom jurisdikcijom.
To znači da većina od svih pravoslavnih, odnosno ukupno 57%, ne želi duhovnu i administrativnu pripadnost Crkvi Srbije, zasad jedinoj kanonskoj jurisdikciji u zemlji.
Dakle, u Crnoj Gori postoji ozbiljno duhovno pitanje i problem.
Desetine hiljada vjernika su izvan kanonske Crkve, ne iz dogmatskih razloga, već zato što ne žele da pripadaju etnofiletističkoj Crkvi Srbije, čija jerarhija u Crnoj Gori subverzivno radi protiv suvereniteta i nezavisnosti svoje otadžbine i protiv vlastitog nacionalnog identiteta.
Drugim riječima, to je nešto slično, čak i na primjeru ukupno manjih brojeva populacije, onome što se već tri decenije dešavalo u Ukrajini.
Tipično je za negativnu ulogu Crkve Srbije u Crnoj Gori, nešto na šta se ni Moskovljani nijesu usudili da učine u Ukrajini ili drugdje: to je korišćenje srpskih nacionalnih zastava na crkvenim skupovima u Crnoj Gori! Ovo je direktan čin potpune izdaje; i pitam se kako je još tolerišu u toj zemlji?
Tužna je sudbina i srpskoga patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija. Iako su stanovnici istorijske crnogorske prijestonice Cetinja blokirali puteve kako bi spriječili neželjene uljeze – oni su spali na to da ih sprovode do manastira kao pritvorenike!
Slike bez presedana za crkvene arhipastire!
Da li je ovo Crkva Hristova? Da li su ti ljudi službenici Hrista? Sumnjam.
Njihove riječi i djela pokazuju da su sluge svjetovnih gospodara i težnji, a ne Raspetoga Hrista.
Oni su ljudi koji dijele narod Crne Gore u sebičnu korist. Oni ne donose Hristov mir, već ideju “Velike Srbije” i srpskoga etnocentrizma, kamufliranu iza lika Svetoga Save, kojim barjače, ne kao uzorom svetosti u Hristu, već kao čuvarem i utemeljiteljem “Srpske” (“Σερβικής”) Crkve. Odnosno, utemeljiteljem sekte sa nacionalnim i političkim karakteristikama koja nema nikakve veze sa Jevanđeljem ljubavi, sa pravoslavljem i hrišćanstvom uopšte.
Ovo je prilika da oni koji nijesu duhovno oboljeli moskofili i srbofili sagledaju ko su jeretici koji su od Crkve Hristove učinili jeftino žrtveno jagnje za svoj nehumani nacionalizam.
Rusi i Srbi su za mene, barem u smislu njihove trenutne dominantne crkvene uprave i politike, opasno u jeresi: u sekti etnofiletizma [vjerskoga nacionalizma], koju je kao takvu priznao Veliki svepravoslavni sinod (1872. godine u Carigradu – prim. prev.), kao i u drugim sektama eklisiološkoga sadržaja.
Oni su, dakle, povodom ukrajinskoga crkvenoga pitanja – a podmićeni srebrom Moskve – podigli đonove da zgaze Veliku Majku-Crkvu (Vaseljensku patrijaršiju) koja im je darovala duhovni zakon i krstila ih u Duhu Svetome. Ako shvate i pokaju se za grijehove na vrijeme, u redu je; u protivnom će doživjeti užasna demonska iskušenja.e
Naravno, u Crkvi Srbije postoje izuzeci. Ali ove izuzetke sada nemilosrdno progone moskovski agenti, poput notornoga episkopa Irineja Bulovića, tog tužnog agenta Moskve, koji nažalost takođe kontroliše i predvodi i novoga patrijarha Srba. Nadam se da ih to neće odvesti do konačne duhovne propasti – raskola od Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve.
* Joanikije, krsnim imenom Jovan, Mićović, rođen u Velimlju kod Nikšića 1959., postavljen za episkopa budimljansko-nikšićkoga 2002. sa sjedištem u Nikšiću, a za mitropolita crnogorsko-primorskoga u svibnju 2021., ustoličen je u cetinjskom manastiru sv. Petra Cetinjskoga 6. rujna 2021. Ustoličenju je od hijerarhije prisustvovao patrijarh srpski Porfirije. Zbog prosvjeda koji su okruživali Cetinje i manastir, i patrijarh i mitropolit, nakon što su – prema izvješću Politike – trojica pilota odbila prijevoz iz Podgorice u Cetinje, sletjeli su helikopterom pred manastir na sam dan intronizacije.

Izvor: Crkva na kamenu