Tijekom Drugoga svjetskog rata iz stolačkoga se kraja zbog ratnih stradanja raselio velik broj Hrvata. Vremenom, neki su se vratili a neki su trajno napustili svoja ognjišta. Tako je i Ilija Raguž s Bačnika sa svojom ženom Anicom rođ. Previšić, četiri sina, njihovim obiteljima i kćeri 1942. godine izbjegao u Viroviticu, gdje je za svoju obitelj našao zaštitu. Već sljedeće godine umire Anica, a 1945. umire i Ilija. Oboje su pokopani u Terezinu Polju pokraj Virovitice.
Njihovi sinovi Nikola i Andrija nakon događanja na Bleiburgu završili su na Križnome putu, ali su živi stigli do Stoca. Između Stoca i Bačnika (po prilici desetak kilometara) gubi im se svaki trag i do danas im se ne zna za grob. Iza njih je ostalo sedmero djece. Treći sin Boško uspio se vratiti na Bačnik gdje je živio do smrti i imao je šestero djece, a četvrti sin Martin živio je u Dubrovniku i imao je troje djece. Kći Vida umrla je nedugo nakon udaje i nije imala djece.
Dugo vremena grobno mjesto nije bilo primjereno označeno ni uređeno, a onda se prije nekoliko godina rodila ideja da praunučad, kojih je 34, urede grob svojih predaka. Pokrenula se akcija i dogovorena izgradnja novoga groba i spomenika. Nije bilo baš jednostavno to sve uskladiti, budući da većina praunučadi živi u Dubrovniku, manji dio u Zagrebu, Hercegovini i Požegi, ali nitko u blizini Virovitice. Ipak, kad se pokaže dobra volja, puno toga je moguće. Praunučad su prikupili novac (bitno je napomenuti da se ovdje ubrajaju i sudjelovali su praunučad i po muškoj i po ženskoj liniji), grob je lijepo uređen, postavljen spomenik i na kraju dogovoren je datum kad ćemo posjetiti grob naših predaka. Dogovoreno je da to bude 15. listopada i tako je i učinjeno. Unajmili smo autobus i krenuli iz Dubrovnika dan ranije. Istu večer stigli smo u Veliku pokraj Požege gdje, kao i u Jakšiću živi jedan dio spomenute praunučadi. Druženje do dugo u noć, a sljedeće jutro zaputili smo se prema Terezinu Polju. Tamo nas je dočekao don Vicko Obradović, svećenik Požeške biskupije, čiji su se roditelji doselili iz Hercegovine u ovaj kraj. Tek se upoznajemo a nakon nekoliko trenutaka imamo osjećaj kao da se znamo cijeli život. Ranije, kad je don Vicko čuo o kakvoj se akciji radi, objeručke je prihvatio naš poziv da blagoslovi grob i slavi svetu Misu za pokojne. Nakon blagoslova groba i misnoga slavlja vratili smo se u Veliku, a sljedeći dan krenuli smo natrag prema jugu.
Mnogi ljudi kojima smo pričali o ideji i samoj akciji koju smo učinili nisu mogli vjerovati da je to istina. U doba kad se često djeca ne brinu o svojim roditeljima, o djedovima i bakama pogotovo, učiniti ovako nešto za svoje pradjedove zaista je rijetkost i hvale vrijedno. Ali kada se ima osjećaj pripadnosti, zajedništva i odgovornosti prema svojim predcima, lako se sve ovo učini.
Stanko Krnjić