Stanje u kojemu smo se našli, ponajviše svojom krivnjom, izravna je posljedica udaljavanja od Boga i suobličenja ovomu svijetu. Na žalost, “sinove ovoga svijeta” (Lk 16,8) susrećemo posvuda. Nijedan društveni sloj, uključujući i Crkvu, nije imun na “ponude” ovosvjetskoga. Ovo što se događa u školstvu, samo je posljedica načina gledanja na život onih koji su pozvani odgajati djecu i mlade i spremati ih za njihovo životno poslanje. Životna mudrost, kojoj je izvorište sam Bog, u današnjem je svijetu izgubila gotovo svaku vrijednost. A sveti nas pisac poučava: “Mudrost odgaja sinove svoje i brine se za one koji je traže. Tko ljubi nju, ljubi život, i koji je rano traže ispunit će se srećom. Tko je posjeduje baštinit će čast, i kamo god krene, Gospod ga blagoslivlja” (Sir 4,11-13). Rano tražiti mudrost, tj. od dječje životne dobi, u školskim klupama, znači postići sreću i biti spreman preuzeti životnu odgovornost. S druge strane, stječe se dojam kako mladež odgajamo za “snalaženje” u životu, tj. poučavamo ih, i što je još gore, pokazujemo im primjerom kako postati ugledan “sin ovoga svijeta”. Kada stvari pođu po zlu, obično pokušavamo vratiti se Bogu, i to na taj način što ćemo “kupiti njegovu uslugu”, bilo molitvom, bilo novcem, ostavljajući svoje zavjetne milodare negdje u crkvi. To nije vjera Isusa Krista, to nije način kojim možemo isprositi milost od Oca nebeskoga.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu