Priznanja Pravoslavne Crkve u Ukrajini

Foto: wikipedia.org

Čitatelje rubrike suvremene Ekumene, više izranjene nego iscijeljene, ostavili smo u srpanjskom broju Cnaka prošle godine, upravo s naslovom “Rješavanje ukrajinske krize”. Nastavljamo na tu i slične ekumenske pojave moleći Duha Božjega da on učini te oni koji u Krista vjeruju “svi budu jedno” (Iv 17,21), kako je Gospodin molio na Posljednjoj večeri.

Predstavnici Pravoslavnih Crkava u Ukrajini održali su Sabor ujedinjenja 15. prosinca 2018. Tu je došlo do formalna sjedinjenja triju dotadašnjih crkvenih zajednica: “Ukrajinske pravoslavne Crkve” (Kijev), “Autokefalne Ukrajinske pravoslavne Crkve” i dijela “Ukrajinske pravoslavne Crkve” (Moskva). Novo se crkveno zajedništvo naziva “Pravoslavna Crkva u Ukrajini”. Na čelo Crkve izabran je episkop Epifanije Dumenko, koji nosi naslov: mitropolit Kijeva i cijele Ukrajine. Nova ujedinjena autokefalna Pravoslavna Crkva pokriva cijelu Ukrajinu i ima 62 episkopa, 4.500 svećenika i više od 7.000 parohija ili župa.

* Do sada su Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini priznali:
– Carigradski ekumenski patrijarhat dodijelivši joj svečano potpisan tomos ili povelju priznanja, 5. siječnja 2019. To je prva i glavna diploma.
– Grčka pravoslavna Crkva objavila je priznanje 19. listopada 2019.; zatim
– Aleksandrijski patrijarhat 8. studenoga 2019., drugorangiran u popisu Istočnih Crkava.
– Na pomolu je i Cipar. Ciparska je Crkva svoju autokefalnost ili nezavisnost od Antiohije stekla 431. godine na Efeškom koncilu. A Carigrad potvrdio 478. godine. Glavar je Crkve Arhiepiskop sa sjedištem u glavnom gradu Nikoziji. Cipar ima samo 12 episkopija i 16 episkopa te oko 880.000 vjernika od 1.200.000 stanovnika. Arhiepiskop Krizostom II. u svetoj liturgiji u diptihu među imenima poglavara autokefalnih Crkava 24. listopada ove 2020. spomenuo je i ime kijevskoga mitropolita Epifanija, novoga poglavara Pravoslavne Crkve u Ukrajini. Spomen Epifanija izazvao je reakciju četvorice ciparskih episkopa: Atanasija iz Limasola, Nikifora iz Kika, Isaije iz Tamasa i Nikole iz Amatusa. Oni smatraju da “Arhiepiskop ne može ništa bez Sinoda, a ni Sinod bez Arhiepiskopa”.
Pa ipak stvari se pomiču, korak po korak: netko spomenom u diptihu, netko pismom i čestitkom, netko koncelebracijom gdje se navodi Epifanijevo ime dok ne dođe do punine pravoslavnoga zajedništva. Uostalom svaka je autokefalna pravoslavna Crkva imala žive muke, nacionalne ili teritorijalne, osobito od majke-Crkve, dok nije stekla svoju samostalnost. Drugih 12 pravoslavnih autokefalnih ili autonomnih Crkava stoje pod budnim okom Moskovskoga patrijarhata koji na razne načine osporava i tako usporava priznanje sjedinjene Pravoslavne Crkve u Ukrajini.

Izvor: Crkva na kamenu