Kada vidimo da smo ušli u pustinju, ne prepuštajmo se očaju. To nije ono što čine pravi apostoli. Recimo Isusu vidim da te nema, a tako mi trebaš, čekat ću te ako treba sve dane svoga života. Pustinja je učiteljica poniznosti. Nemojmo samo projuriti nezadovoljni pokraj nje.
Naše su jedine prave oaze Sveto Pismo i molitva, posebno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Tu ne samo da ima vode, nego ima i hrane.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu